Božje ovčice

SB@NET 19.09.2002 PABIRCI  ( 482 )
SLAVONSKI BROD - U novu školsku godinu ušli smo s gorčinom besplodnih nadmudrivanja o trajanju osnovnog obrazovanja, o tome smiju li u školskim klupama sjediti zajedno djeca Romi, djeca Srbi i djeca Hrvati; djeca zdrava i djeca s virusom HIV-a. I sve, pa i one koji na svijet gledaju s maksimalnom dozom optimizma, podjednako one s djecom, i one bez djece, natjeralo je ono što se sa školstvom događa, da se zamisle.

Prvi dan škole za svako je dijete nešto što mu se u pamćenje usiječe zauvijek. Cijela osnovna škola, tako obilježi svakoga ponaosob, kao ništa drugo u životu. Nemjerljiv je utjecaj onoga što su me naučili, što sam spoznala, kako su me usmjeravali prvih godina mojega osnovnoškolskoga obrazovanja. Nisam u tome usamljeni primjer. Sve što sam pročitala oblikovalo je moja promišljanja, osjećaje, vrijednosne sudove, odnos prema ljudima, radu...

Ništa se nije promijenilo i ništa to neće promijeniti. Zato je dobro osnovno obrazovanje, stabilan osnovnoškolski sustav, od nemjerljivog značaja. Navodno, u Hrvatskoj svi to znaju. Ali, ne ponašaju se svi s time u skladu. Zašto, dakle, u civiliziranoj Hrvatskoj postoji nacionalna segregacija, pa čak i neki visoki državni dužnosnici izjavljuju kako ni za živu glavu svoje dijete ne bi pustili u razred s romskom djecom! Zašto djevojčica koja nosi virus HIV-a učionicu mora zamijeniti školskom knjižnicom i ondje u izolaciji provesti prvi dan škole kao da je kužna iz Jaffe? Koji je to idiot smislio, kao da jadno dijete hoda naokolo i odašilje virusne stanice sve u 16. Tko to i s kojim pravom djeci u Hrvatskoj uskraćuje Ustavom zajamčeno pravo na jednaku dostupnost obrazovanja i na BESPLATNO obrazovanje.

Zašto mi u Hrvatskoj i danas tako snažno potičemo nacionalnu mržnju među sedmogodišnjacima, koji su se rodili taman negdje 1995., kad smo iza sebe ostavljali krvave godine. S kojim to motivima danas uskraćujemo djeci čitanje do jučer njima omiljenih knjiga u školskoj lektiri. Zašto djeca već u višim razrednima osnovnih škola ne mogu učiti o spolnosti, kao da se kroz par godina neće znatiželjno među sobom istraživati...Je li Hrvatska doista tako zatucana da ni oni prosvijećeniji ne vide da konzervativnim, nazadnjačkim, netolerantnim govorom (i metodama), ostaje tako malo prostora za normalni dijalog, razmjenu mišljenja, a ne nužno da svi moraju udarati u istu tamburu. Zašto bih se ja morala slagati s time da se u vrtiće i osnovne škole uvede katolički vjeronauk. I sama sam, još u doba tzv. Mračnog komunizma, slobodno uz školu, pohađala i vjersku izborazbu u svojoj župi. I šta mi fali? Ni dlaka mi s glave nije pala, a nisam se osjećala niti na bilo koji način obilježenom ili različitijom od svojih vršnjaka. Nitko me u školi nije ispitivao zašto idem ili ne idem na misu ili na vjeronauk, a sad bi se djeci moglo dogoditi upravo to. I to onoj koja ne idu na katolički vjeronauk. Nad njihovim će glavama već od samog starta visiti stigma nevjernika, komunjare, Srbina, tko zna čega. A među djecom danas ima i onih čiji su roditelji pripadnici tko zna koje religije, možda su ateisti, možda jednostavno ne žele svoju djecu slati na školski vjeronauk. Nešto glumatamo da smo jako napredni jer nam se u glavnom gradu kočopere dva plakata o homoseksualnim brakovima. Ma sve je to jeftini trik.

Ova je država duboko ogrezla u vlastitoj gluposti, u vlastitim konzervativnim tričarijama, u nemogućnosti da uhvati korak sa svijetom pa se onda, a tako je lakše, vraća svojim srednjovjekovnim korijenima. Oslobodite me, molim vas, potrebe pripadnosti masi, dizanja desne ruke u fašistički pozdrav, potrebe da kažem kako je baš lijepo to što smo uveli vjeronauk, a ne recimo, još jedan strani jezik ili djeci zarana omogućili stjecanje osnovne informatičke pismenosti. Oslobodite me, veliki Hrvati i Domoljubi, toga da moram slušati konobara iz Čavoglava kako prijeti s nacionalne televizije kojoj plaćam pretplatu, kako diže desnicu u ustaški pozdrav i psuje majku svima koji u svojim kućnim kolekcijama nemaju njegov CD. Pa kad mi onda, k’o za vraga, u ruke dospije najnoviji broj tabloida Imperijal, čudesnog produkta hrvatskoga novinarstva, i kad se u njemu tog istog pjevača proglašava apsolutnim No. 1 ljubavnikom na hrvatskoj estradi, onda ti dođe, hrvatska djevojko i ženo, da se zamisliš glede unatoč kriterija... Međutim, nije to bitno, moj narode (kako kaže dotični).

Mene zanima ima li smisla nad ovakvim utopističkim stvarima uopće lamentirati i hoćemo li, s lamentacijama ili bez njih, u ovoj državi dostići neke normalne standarde u svakodnevnom životu, dobivanju posla, obrazovanju, trgovini, politici, zdravstvu. Ili ćemo, uporno i oglušujući se, praviti se da je sve u redu, da je bitno samo to da nas HEP ne pokrade za dvije pišljive kune, a da pritom mislimo kako nas HRT ne potkrada već godinama, da nam LURA-ino mlijeko baš dobro klizi niz grlo i da je Hrvatska divna i prekrasna zemlja u kojoj se na pijacu prodaje zdrava hrana koju je, bez ikakvih pesticida i špricanja, uzgojila snaš Bara iz Čajkovaca. Ma nemoj me... Mi smo i to, onoliko koliko je to i Danska.

A mi smo i ona druga Hrvatska – Hrvatska zaostala, prepuna predrasuda, netolerantna, posprdljiva, arogantna, samodopadna i samodostatna. No, kako su oni koji o Hrvatskoj tako kritički misle lagano u izolaciji, očekujem da i mene netko mlatne po glavi. Dok se to ne dogodi, ja ću i dalje voziti po ovom kolosijeku.

Karolina Leaković
SBOL kolumna