Dragutin Tadijanović: Nomen est omen

Emil Cipar 06.02.2009 PABIRCI  ( 887 )
SLAVONSKI BROD - Danomice se nešto dogadja u Brodu na Savi. Nema dana da nema događaja. Obljetnica ovoga ili onoga, dan invalida, dan mrtvih, dan žena... Treba to obilježiti, potsjetiti, oteti zaboravu. Takvi dani su i prilika ukazati i na samoga sabe i našu važnost za opći boljitak. Ali tko nas sluša ...tko smo smo mi da bi imali nekakav značaj, i ako da, da bi li netko to shvatio. Ali ...nema problema. Možemo pogledati u prirodu i naučiti nešto od nje. Ah ta divna priroda!

Evo na primjer gepard. Za ovu dragu macu, kažu da je najbrža. E sada ...i ja bih htio biti tako brz. Mogu trenirati koliko hoćeš ...ne ide. A to je tako jednostavno. Trebao bih se samo pretvoriti u buhu ...i prikrpiti se u gepardovo krzno. I onda kada gepard padne mrtav od silne brzine ...izaći iz krzna i okupljenoj gomili uputiti: ...jeste li vidjeli aaa? To je bila brzina? Dobri nas dvojica je l'?

E sada ...ne može se svatko pretvarati u buhu. Netko to ne voli, netko je alergičan na gepardovo krzno, netko oupće ne voli geparde. I za takve postoji mogućnost iskoristiti tuđe sposobnosti. Kako? E pa jednostavno. Treba se prikrpiti. Opet niste razumjeli!? Nema problema, objasnit ću na jednom primjeru:

Prošle godine održan je u Brodu niz manifestacija pod zajedničkim nazivom „Dani Dragutina Tadijanovića“. Čovjek bi pomislio: Brođani drže do svoga Tadije, njegova duhovna ostavština obvezuje. Organizator svih svečanosti je Matica hrvatska-ogranak Slavonski Brod, jer ...Tadija je i Maticu zadužio preko mjere. Prva manifestacija „Večer poezije“ u Galeriji Ružić. Ambijent dostojan Tadijanovića, nema sumnje. Ali te večeri jedino što je bilo dostojno Tadijanovića bili su gluhi zidovi tvrđave. Umjetnici, koji su nastupili, poslali su jedinu poruku dosta brojnoj publici: ...eeeej, jebote ...ja znam čitati i pisati. Ja sam čak Tadiji napis'o pjesmu ...oš čut ...dobra ...aaa?

Nekoliko dana poslije. Tadijanovićeva soba u samostanu. Opet ...brojna publika ...brojni govornici, koji kažu nešto malo o Tadiji, a daleko više o sebi, s časnim izuzetcima u osobama Nade Subotić i Dubravka Jelčića. Oni su govorili samo o Tadiji, kako bi to i trebalo biti. Usput rečeno, učinili su to znalački, dostojanstveno, dirljivo...

Nisam izgubio nit, ali da bi priča bila zaokružena, moramo skoknuti do Londona, točnije do Hide Parka u njemu. U tome Hide Parku možeš govoriti što hoćeš. Možeš psovati kraljicu, Union Jack, Empire... Ako se pri tomu želiš zaštiti od zakona, onda to ne možeš činiti sa zemlje, jer na njoj si kažnjiv. Ako se na bilo koji način odvojiš od zemlje (staneš na nešto ...knjigu, novine, lonac ...) onda si nedodirljiv ...odvojio si se od zemlje čije simbole psuješ i ...nitko ti ništa ne može.

Kada sam to prvi puta vidjeo, pomislio sam: Ah ti Britanci ...tko bi njih razumio ...čudan svijet. Međutim, kada razmislim ...nije to samo britanska osobina ...ima toga i kod nas. Trebaš samo nešto staviti pod noge ...i već si nedorljiv svim pravilima morala i etike. U gorepomenutom slučaju je to Tadijanović. Kad staneš na njega, onda možeš svaku glupost proglasiti poezijom, svaki egocentrizam prodati kao poniznu skromnost.

Mali problem je u Tadijanovićevoj veličini. Malo ih je koji su mu ravni ...a i ti nisu u Brodu. Ali i tome su mudre glave doskočile. Ako već nemožeš dohvatiti njegovu veličinu, onda ga treba učiniti manjim, beznačajnijim. I na tome se u ovome gradu radi. Usuđujem se reći ...sustavno ...i s novcem iz našeg gradskog proračuna.

Moć uzleta odrezana! Jedva mučno gmiže Tlima Za grabežom nedostojnim ...

...izvanredno je preveo Tadijanović njemačkog pjesnika. Kojega ...ne usudim se navoditi. Je li pri tome mislio na buduće laudatore večeri poezije priređene njemu u čast?

Šta me je navelo da ovo napišem? Istraživao sam. Htio sam napisati par riječi o Tadijanoviću za jedne njemačke novine Neka se nešto zna o njemu u svijetu. Trebali su mi dijelovi govora Dubravka Jelčića sa pomenute svečanosti. Sam nisam zapisao, a nije se baš ni najmlađe ...ne može se sve zapamtiti. Ali to ne bi smjelo biti problem. Na stolu je bilo dovoljno mikrofona ...netko je to zabilježio. Nazivam Maticu hrvatsku u Brodu. Oni su to organizirali, pa su sigurno i evidentirali ...imaju to u arhivi. Odgovor je bio ...oni to nemaju, a i da imaju ne bi mogli dati ...to je samo za privatnu upotrebu ...oni su to platili pa imaju copyright i tako dalje i tako dalje. Ostao sam bez riječi. Dosada to nisam doživio. Bez obzira o kome se radilo, svatko ...naglašujem svatko, vrlo rado mi je dao uvid u arhivu. Da ću pomeniti izvor informacija ...razumije se samo po sebi.

Ja ću do željenih podataka doći, uvjeren sam u to. Kolege sa SBTV-a, nisu ksenofobični, ponašaju se kako se utakvim prilikama ponaša, pogledat će u arhivi. Dubravko Jelčić mi je, iz sjećanja, potvrdio ono što sam htio znati. Ali svejedno ...ostaje gorak okus. Sjećam se idealizma koji je u Matici Hrvatskoj vladao 1970. Godine. Moram li sada 39 godine kasnije napustiti Maticu neizmjerno frustriran. Da još jednom za kraj, citiram njemačkog pjesnika, kojega je Tadijanović prevodio: -Do neba kličući ...do smrti potišten. Ovo je moj prijevod, a mislim da ti stihovi najbolje opisuju moj osjećaj.

Emil Cipar