Ideju o Đuri za 1kn bi trebalo uglazbiti

Ideju o Đuri za 1kn bi trebalo uglazbiti
SB@NET 31.07.2002 PABIRCI  ( 438 )
SLAVONSKI BROD - Izuzmem li sparine i malo grmljavine, sve ostalo ide po planu. Da bolje ne može biti. Vrhunac mog zadovoljstva je bio kada sam čuo kako će gospodin Linić, potpredsjednik Vlade, a da bi zadovoljio velika očekivanja Brodana, "Đuru" prodati za kunu. Tu ideju i najavu trebalo bi uglazbiti.

Kuda je izjava povijesna, tu se i rimuje. Đuru za kunu? Čak sam blizu pomisli kako bi mog prijatelja Brezu mogao nagovoriti, unatoč bolesti, da snimi dokumentarac o Đuri. Dragovoljno bih i pripomogao u ispisivanju knjige snimanja.

Tako, po meni, prvi kadar bi bila spomen kuća Đure Đakovića u Varošu. Radnici Komunalca, ako je još koji ostao poslije velike sječe glava u tom komunalnom poduzeću, iskrčili bi koprive i bagrem koji rastu oko kuće i u kući gospodina Đure. I kad bi odvezli dvadesetak traktorskih prikolica korova, dakako uz jake policijske snage, onda bi se došuljao Foto Breza i snimio rodnu kuću Đure Đakovića, kojeg gospodin Linić prodaje za jednu kunu.

Snimanje bi se odvijalo iz nekoliko rakursa. Meni je najprihvatljiviji onaj iz bašče Grozda. Tada bi, dok bi Breza oštrio leće na objektivu, Ante Jukić, vlasnik Grozda, zavrtio rundu. Breza i ja bi se malo nećkali, kao na prazan stomak baš i ne ide piće. Ante bi to shvatio i narezao nešto na oval primjerene veličine. I ako, po najnovijoj varijanti, Htvatima nije primjerenu kuckanje čaše o čašu, mi bi zažmirili. Ilegalno bi se kucnuli. Piće bi morali popiti na brzinu. Na našu žalost i Jukićevu radost, hitno bi morali raspraviti snimke, jer postoji opasnost da se oko rodne kuće gospodina Đure sakupi nekoliko tisuća građana. Svi bi došli, čak i oni iz Varoša da vide kuću. Neka djeca, rođena prije desetak godina u Varošu, sada će imati prvi puta priliku vidjeti zgradicu i ako su udaljeni stotinjak metara od nje. Bagrem, kopriva i ostali korov nisu bili humani prema varoškoj djeci. Sakrili su kuću u kojoj se rodio Đuro.

Drugi kadar snimio bi se iz aviona. U brišućem letu Breza i ja snimili bi kupače na Poloju. Ja bi im i mahao. Breza ne bi, jer mora držati kameru i koncentrirati se na brodsku ogoljenu raju. Od nekoliko tisuća kupača, 99 % ih je do negdje prije bilo zaposleno u Đuri Đakoviću. Oni sada ne rade. Kupaju se i besplatno glume statiste za dokumentarac o Đuri, kojeg će Slavko Linić prodati za kunu. Brodogradilište neće prodati i ako je tamo radnicima lakše glumiti za dokumentarni film. Kad dobiju otkaz, s nedovršenog broda skoče u more. Po Ustavu nisu obavezne kupaće gaće. Breza i ja to ne bi snimali niti u bunilu. Možda, a što je malo vjerojatno, ako bi s nama išao Ante Jukić, vlasnik Grozda i ako bi sobom ponio šest dnevnih utržaka. Neka - se nađe.

Vladin trgovac nekretnina i ljudskih sudbina, gospodin Linić, trebao bi se držati zakona velikih brojki. Tako, ako bi uz Đuru, prodao još šest brodogradilišta, ne bi imao jednu kunu. Imao bi sedam kuna. S tom respektabilnom lovom, mogao bi ići u nove financijske poduhvate.

Mogao bi, na primjer, udružiti znanje i iskustvo s brodskim Poglavarstvom, koje je iznajmilo Poloj za jednu kunu. Najmoprimci, ogoljeni do kože, morali su izdvojiti 100 lipa za Poloj. No snašli su se, drugim korisnicima su dali nekoliko sadržaja u podnajam. Na taj su način pokazali kako vrag nije tako crn kako se čini. Zaradili su pedesetak tisuća kuna i od toga namirili neplanirani izdatak od 100 lipa.

Treći kadar. što i priliči, snimili bi u Republici srpskoj - u Bosanskom Brodu, tamo su svi Đurini radnici koji nisu na Poloju. Kupuju margarin i cigarete. Nastavili su pušiti, i ako su po Vladinom trgovcu nekretninama i ljudskim sudbinama, odavno već popušili. Za tu priliku bi smo turpijicom ogrecali s kamere latinicu. Iz sigurnosnih razloga. Dokumentarac, po mojoj zamisli, ne bi bio tonski popraćen. Svi bi šutjeli ma koliko pričali o tome. Đurini radnici koji su prodani za jednu kunu, nijemo bi gledali u objektiv. U očima bi im se odražavala stvarnost a ti džepu neminovnost... U stvari Breza i ja bi već izmoreni i znojni napravili veću pauzu. Ne bi više snimali. Kupili bi svaki po šteku Memphisa i priključili se Pokretu za pušenje.

Moj prijateaj Šuco, trgovac u mirovini s mjesečnim primanjima od 900 kuna, opet me je iznenadio. Pokušava shvatiti prodaju i najam za jednu kunu. Kako kaže, gdje ima dima ima i vatre, ili gdje ima vatre ima i dima, pa po toj logici 100 lipa je paravan za mešetarenje u europskoj maniri. Sa svojih, gotovo tisuću kuna, mjesečne mirovine nije ogoljen do kraja. Đurini radnici jesu. Zato i jesu na Poloju i uživaju u ljetnim danima koji im donose perspektivu ničega. Šuco je u hladovini. U Bosanskom Brodu, ispod improvizirane tende kupuje šećer. Dolazi jesen. Treba ispeći rakiju kako bi bez kucanja nazdravio svom kolegi Liniću, koji će do tada uz malo sreće imati sedam kuna.


Boža Krajnović
Kolumna: vedrija strana (2002)