FOTOGRAFIJA
Imenik Hrvatske 1994. dok je još rat trajao je sve do 1995.
Podižemo prvi Novi Telefonski Imenik Hrvatske
Počeo je sastanak u Slavonskom Brodu kod Direktora Ivana B. Direktor Ivan D: kaže „Rekao sam točno i jasno. Da se radi dva mjeseca sve do 1.12.1991. Trebam glavnu osobnu koja će se potpisati da ako zakasni 2.12. odmah na je to kraj tvog posla. Dobiva onaj tko ne zakasni i dobiva nagradu i dodatni novac. Pričali ste o papirima i zadacima te Dakle tko će se popisati i dobiti otkaz i nagradu. Tko će biti broj jedan?
Počeo sam se smješkati.
Pogledali me svi a neiki i došaptavali se „taj Klindžić je budala”. Rekao sam u sebi, nisu znali nitko u Pošta/TKC da sam ja studirao na 4+ fakulteta (i + još više toga), a ja sam i Dr sc "Specijana elektronika, Telekomunikacaije i Vojne tehnologije, 1993. Specijalista sam za razne tehnologije, a za ovo danas trebamo teški vojni način rada.
Rekao sam ja ću to potpisati odmah i garantiram da ću dobiti sve završeno do 1.12.1991. Pokupiti ću i nagradu koja će dobiti najbolji. Dobro će mi doći novac jer skupljam novaca poslije siječnja i veljača i idem na malo duže skijanje.
Vjerovao sam u sebe. Kada radim nema nerada. Kao vojnik (još traje rat) u meni se aktivira moja vojna doktrina. Rekao sam "Direktore Ivan B. Vi ćete jedini vi komunicirati sa mnom. Tehnički direktor Milivoje M. i Anicu T. ne ni smiju dotaknuti ništa dok ja radim sve do 1.12.1994. Kolege vidite, potpisao sam ovaj papir. Ne brinite, pobijedniti ćemo.
A sada kolege i kolegice ostajemo samo nas troje: Direktor Ivan B, ja i tajnica. Idemo početi raditi odmah i sad. Popisano moje ime otišlo je odmah iz Slavonskog Broda i isti dan vratilo se nazad iz Zagreba i poruka:
„Sve je pod kontrolom Brođani, radite. Gospodine Željko Klindžić imate baš sve ovlasti ovog zadatka.
Morate svi završiti rad do 1.12.1994”.
Izabrao sam članove buduće ekipe ljudi koje znam da su inžinjeri, one koji znaju ali nemaju trenutno posla i novaca. Izabrati ću 20 najboljih, mlađih. Ljudi koji poznaju IT i računala. Nekima od njih sam prije predavao, a pred mnom moraju mi dokazati svoje znanje.
Kupljeno je odmah 11 novih računala iz Zagreba, moje računalo i još jedno od prije, Odavno sam poznati specijalista za servisiranje elektronike i računala. Još od 1979 do danas. Direktor Ivan B. je potvrdio listu od 20 radnika i kupio odlična računala iz Zagreba. Raditi ćemo sa 10 - 12 dnevno. Ponekad i subotom i nedjeljom. Ostali ljidio su rezerva. Ako neki ne mogu izdržati tempo, pomati ću im.
Rekao sam raditi ćemo 2 mjeseca ponekad i od jutra do sumraka. Ako trebamo proširi broj radnika i na 12-15 ako treba. Biti će teško. Moji radnici će 2 mjeseca imati solidnu plaću, dogovorili smo to s Direktorom Ivanom B. Naša posebna velika soba na vrhu zgrade svaki dan se zaključavala i zapčatili. Sve što radimo na kraju dana odlazi u sef Direktora Ivana B.
Dobio sam najboljih ljudi spremnih raditi i pod teškim uvjetima. Ako kasnimo ponekad ćemo raditi od 7 do 20 sati. Rekao sam mojoj ekipi „ako ne bude to gotovo unutar 2 mjeseca - nema dobre plaće ni za vas, ni za mene. Ako dobro radimo stiže nam novac. Krenimo. Otvorio sam se, kao strog i precizan zapovjednik. Rekao sam prvi dan „nema milosti - ratujemo”.
Donosio sam mojoj ekipi, iz osobnih mojih novaca, neka jela, kolača, sokove i naravno kave. Radio nam je svirao da svi budemo veseliji. Ručak je normalno besplatan u zgradi Pošte. Svako jutro i popodbe i do večeri pjevuckali su i zapjevali moji ljusudi pjesmicu „pobjediti ćemo, hoćemo, hoćemo...”.
I uspjeli smo!
Završili smo zadani posao do 30.11.1994!
Veselo razgovaramo. Nema se više raditi. Gotovo. Pitaju me „Željko, zašutili ste. Što je?”. Rekoh im ”Posao je gotov, dvije kopije otišle je u Zagreb. Od podna sve manje vidim. Sve je riješeno, u sefu zapečani razutati. Auto je otišao s dvije zapečačene kopije vozi ka Zagrebu. Smračilo mi se maloprije. Idite na ručak, ja iznenada ne vidim više ništa, oko mene je sada samo mrak”. Dve cure su počele plakati, a dečki su bili zaprepašteni. Rekao sam iz tame "Neću plakanja. Završili smo odličan posao. Vodite me u Bolnicu". Odvezli su me u Bolnicu.
Moja supruga Dina je (radila je odavno odavno u Bolnici) počela je plakati i jecati. Čula je od doktora da možda više nikad ja neću vidjeti sunca, i možda imam rak.
Bolnica me sutradan poslala u Zagreb. Naša susjeda s njenim autom ujutro su s mojom suprugom odnijela u Pošta/TKC s papirima Bolnice, jer sam teško bolestan. Dvije kopije od doktora radnica u Pošti/TKC upisala sve podatke da sam bolestan i moja uspruga je utela i jednu kopiju potvrde. Pitali kolege u TKC "kako je Klindžo" i saznali da ne vidim ništa, možda imam rak.
O Zagrebu pretraživali me doktori s aparata, a oko mene stalno totalni mrak. Dr Vida de Marin se pobrinula za mene. Tiho mi je i ljubazno rekla: „Željko nemate rak. Raditi ćemo s vama ovih dana i uskoro ćete opet ugledati sunce”. Rekla je kasnije na odlaku opet u Brod "Treba vam 2 i više mjeseci odmora. Pretjerali se radeći. Morate čuvati oči. Idite poslije nekog posla češće u prirodu. Ne raditi tako puno svaki dan sa kompjuterima".
Vraćen sam iz Zagreba dopodne 15.12.1994. u Slavonski Brod. Doktori u Brodu su finalno rekli: minimalno 2 mjeseca bolovanja, koristite tamne naočalima. Odvezli me odmah prijatelji do Pošte/Telekoma, čekaju me njih dvojica da se ja mogu vratiti u moj stan.
Dolazim na ulaz Pošte/TKC i čudim se: danas je 15.12, a te velike kutije su računima trebale su biti poslane u Slav. Brodu i Novoj Gradiški do 7.12, ali sve to stoji. Zašto nisu poslani računi građanima, policiji i vojsci. Kako to? To je moralo biti poslano do 7.12.1994? Čudno. .
Penjem se na kat, kolege i kolegice me grle i govore "Klindžo, ti si ipak živ". Čudim se "pa naravno da sam živ". Dolazim do kata Direktora i tajnice „Dobar dan”. Direktor Ivan B. odmah kaže tajnici „Pronašli su Željka. Zovite Zagrebu da je pronađen”. Čudim se, gdje sam to ja nestao? Što je to?
Izlazi Tehnički direktor Milivoj M, ugleda me - i bježi. Pa zašto bježi? Odem 3 koraka prekoputa do sobe gdje se ostavljaju i potpisuju dokumenti. Nosim potvrde iz Bolnice a tu se žena čudi „Pa vi ste živi?”. „Jesam, a što je s vama, što se ovdje događa?”.
Žena kaže „Govore se da ste uništili sve najnovije američke alate i uređaje Pošte/TKC. Policija vas danima traži. Nestali ste. Pobjegli u Bosnu”. Rekoh „Curo to je koješta. Ništa od togam ma to M. Meter i Anica T. opet nešto petljaju, ne voleme me. De vi upišite moje najnovije podatke dokora i kopiraj te mi potpisane podatke iz Bolnice, dva mjeseca neću raditi. Onda zapitam tu curu: „Pokažite vi službenu knjigu tu kod vas. Je li sve točno upisano 1.12.1994?”. Ona se crveni i pokazuje bez riječi - izrezan je taj list. Nema mene u službenoj knjizi 1.12.1994. Dakle nisam prijavljen da sam bolestan. Aha, baš krasno. Otoutovao sam u ništa, I ta cura isto bježi...
Razgovor o rezultatima:
Vratim se tih 3 metra do tajnice Direktora Pošte/TKC Slavonski Brod: „Molim odmah vaš telefon, zovite Zagreb, tajnicu Glavnog Direktora cijelog Hrvatskog i Njemačkog Telekoma".
Javljam se Zagrebu: „Molim sve snimajte. Ovo će biti zanimljivo za policiju, za Hrvatski i Njemački Telekom". „Dobar dan, ja sam zaposlenik Telekoma Željko Klindžić, 35000 Slavonski Brod. Radili smo posao za Novi Imenik. U Slavonskom Brodu je bila moja ekipa od ukupno mojih 13 ljudi i završili smo sve u zadanom roku: prije 1.12.1994. Sasvim je završen Novi Imenik, svake točke provjerene 3 puta. Otišle su 2 kopije odmah autom u Zagreb . Radili smo 2 mjeseca, ponekad i od 7 ujutro do 20 sati.
Od toga sam na kraju, kada je već sve bilo završeno ja sam iznenadno privremeno oslijepio. Evo vratio sam se danas iz Zagreba i osjećam se bolje. Vratio sam se nazad u BolnicuSB.hr Slavonski. Brod. Moja supruga donijela s kolegicom iz Bolnice potvrdu za jedan dan prije 1.12.1994. Netko je potrgao dokument s kojim je BolnincaSB.hr izdala papite u TKC Slavonski Brod, to je ukradeno u TKC. Vratio sam se iz Zagreba danas 15.12.1994. u Slavonski Brod. Vidim: netko je otrgnuo list u kojem je bila potvrda da sam ja u bolovanju.
Odvezen sam u Zagreb tada, nisam vidio ništa. Ipak sam ozdravljen i vraćen dana 14.12.1994. popodne iz Zagreba u Slavonski Brod. Danas je 15.12. susjed me odvezao autom i donio sam najnovije dokumente Bolnica iz Broda i Zagreba. Doktori su rekli da ne moram minimalno 2 mjeseca raditi u Pošta/TKC.
Osobe Tehnički direktor Milivoj M. i desna ruka Anica T. su organizirali pokušaje da se mene zatvori, odnesu me u Bosnu, a tamo će me možda ubiti. Ali oni nisu završili svoje redovite obvezne radove do 15.12.2994. Čeka se na dostavu računa svih građanima Slavonskog Broa već 10 dana. Anica T. namjerno nije dostavila račune firmama, građanima, policiji i vojsci. To se mora plaćati svakog mjeseca do 7-tog dana. Sad je 15.12. i nije poslan ni jedan račun. To je jako čudno.
Tvrdi Anica da sam ja, Željko Klindžić, uništio DEC Alpha server, što nije istina. Jer ti svi USA serveri trebaju doći u Hrvatsku tek oko godinu, ili duže, iz USA. Pa kako bi ja mogao uništiti opremu koja još nije ni stigla?
Osoba Anica T, tvrdi da nisu mogli poslati građanima račune za mjesečno plaćanje računa, jer sam ja oštetio i stari server Pošte. Ja s tom starudijom nemam ništa. Nikada to nisam ni dotakao. Vitas, inženjer Pošte, radi s tim svaki dan bez problema, od jutra do naveće svaki dani, dakle Anica T. laže.
Dakle ja sam Željko Klindžić koji nije nestao več bio bolestan”.
Ima kasnije i nastavak: Finale Novog Imenika
Oni su pokupili, tiho da ne znaju drugi, sav novac i nagrade, a moji ljudi i ja smo zaradili radeći teškim radom - nula. Naše plaće i nagrade su odlepršale, tko zna gdje?, ni poslije siječnja 1992, ostala je namai samo - ništa.
Labor omnia vincit.
Željko Klindžić
Naselje kralja Tomislava 3/1
35000 Slavonski Brod
HRVATSKA
Labor omnia vincit.
Željko Klindžić
Naselje kralja Tomislava 3/1
35000 Slavonski Brod
HRVATSKA
