Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku tri rupe na rastovu stolu

Željko Mužević 16.08.2007 PABIRCI  ( 952 )
SLAVONSKI BROD - Franjo barun Trenk (dio 4). Trenk zatrese glavom, s mukom otvori oči i ugleda gol trbuh koji je podrhtavao u laganom ritmu. Na trenutak nije znao dal' je na bojnom polju, mrtav, u raju ili pak paklu gdje ga Lucifer iskušava i na muke stavlja onim što je njemu najmilije. Tu mu je, na dohvat ruke, pola metra od očiju polunago žensko, mlado tijelo prozračno, izvijajuće i nedodirljivo poput dima iz nargile, stopljeno s ritmom glazbe. Njiše se, leluja, zavodi, budi grješne strasti, a njegovom glavom tutnje topovi i bojni uzvici.
-Gospodaru, igraj sa mnom-zvala ga je Đula, drsko gledajući u oči. I dok su njene iskrile mladošću i strašću, Trenkove mutne zjenice od pića, u kojima se očitavao bol od još svježih rana, ratova i surova života, maglovito su puzale preko njena tijela ne usuđujući se uzvratiti pogled. On, koji je harao ložnicama, neokrunjeni kralj salona, bojnih polja, dvoboja… sada je zbunjeno promatrao mladu Ciganku ne usuđujući se prihvatiti njen otvoreni izazov.
-Bacila mu je rukavicu u lice – šapne Ivo, zapovjednik husara Trenkove pandurske regimente, lautnantu (poručniku) Johhanu .
-Ne zna mala što ju čeka. Ujutro će ju panduri morat nosit – zamišljeno će poručnik gladeći svoju izbrijanu bradu-
- Kao caricu?
- Bože moj. Tiše pobogu - kao oparen poskoči poručnik okrećući se oko sebe provjeravajući da li ih netko sluša. No, sve oči bile su usmjerene ka Đuli i njenom plesu.
- E, to je trebalo vidjeti i čuti - nastavi Ivo gladeći obješene brkove koje su mu djelomice prekrivale čeznutljivo nacerene usne.
- Pa, nije ništa bilo - nesigurno prošapta poručnik.
- Ma nemojte, gospodine. Možda za vas, ali za mene koji sam sve to vidio to je nešto neponovljivo: Naš pukovnik iz ovih jebenih, blatnih slavonskih bespuća, nakon seoskih cura, žena i Ciganki – jebe Caricu najmoćnije europske sile – skoro usklikne Ivo.
Poručnik odgovori šutnjom, a pripiti harambaša nastavi;
- Došla Carica uvizitu vidjeti kako se provodi njena zapovijed o ušoravanju sela po Slavoniji, kako bi tako postrojena predstavljala svojevrsni bedem u obrani od Turaka. I, naravno, morala je obići svog omiljenog vojnika, našeg baruna Trenka. Dočekali smo ju u Kutjevu gdje caruje grožđe i podrumi puni božanskog vina. Carici carsko - govorio je gospodar dok je sav ucifran u svojoj najboljoj odoru nervozno šetao ispred Samostana gdje je Carici namijenio konačenje. I došla je u pozlaćenoj kočiji, s uštogljenim grenadirima, znaš onim što su nam pobjegli pa smo morali sami ratovat protiv Bavaraca. Lakeji na kočijama ukočiti k'o kipovi, a šesteropreg k'o da je sa slike skinit. Jest da je pozlata na kočiji bila malo ublatita, ali bar je vid'la da tvrdi putova vud nema. I, tako su se oni pozdravili, naklonili, barun je čak i klek'o kako bi izrazio svoju privrženost. Onda su ušli i ni ih bilo fajn vremena. Slušate li vi mene, poručniče?
Poručnik je šutio ali su ga odavale užarene oči i kaplje znoja koje su klizile niz čelo.
- Nakon nekog vrimena pozove mene Janoš i rekne da će Carica i barun sić do podruma kako bi kušali vina i da li je tamo sve pospremito kako se pukovnik ne bi sramotio. I još rekne kako ću ih ja tamo vodit i na usluzi bit. E, jebiga, skoro sam se usr'o od stra. Ja sam s barunom i Caricom! Al', kažem sebi: Iva proš'o si mnoge stra'ote, proć' ćeš i 'vu. I tako sam ti ja nji' služio u podrumu za 'nom rastovom trpezom. Carica sva u svili i kadifi, barun u 'nom svom gizdavom odilu samo su na njemačkom pripovidali pa ih nisam mogo puno razumit. Bogami, pili su oni fajn dugo, a koliko sam vidijo Carica ni puno zaostajala za Barunom koji je neprestano nazdravljao. Te 'voj, te 'noj pobjedi, Te Austriji, te Carici, te … bogte pitaj što sve nije ispominjo. Odjednom barun men' da znak da se udaljim. Ma nisam ja ni zamak'o iza prvog luka, kad začujem njeki krkljanac. Skočim k'o oparit , povučem kuburu i nazad. Kad tamo Carica na leđima, na stolu s nogama u zraku. Lipo sam vidijo ne svilene čorape dok su joj srebrnaste cipele spale pod stol. A Barun se navalio na nju. Ljudeskara pa carice, osim nogu u zraku, i ne vidiš. Gleđem i ne vjerujem. Ma, je. Naš pukovnik jebe Caricu. Ne znam što ću. Ne vide oni mene, zabaviti su sami sa sobom. Ma, nakon njekog vrimena moje zbunjenosti, odlučim ja ostat iza 'nog prvog luka i virit da se pukovniku što ne dogodi. Carica je carica! Al' on se ne da, a bogami ni ona. Kako on žešće navaljuje, ona još žešće odgovara. Kad god pukovnik 'oće uvatit malo zraka Carica mu guzove povuče 'nim fino njegovanim rukama i još bolje stegne 'nim nožicama. K'o bi reko da je u tako fine ženske tolika snaga? I kad je barun već završio, a ja se umorio od stražarenja, Carica se diže, ponovo zadigne ni njekoliko suknji, naguzi se na stol, a butine bljesnuše na svjetlosti baklji. Lipo sam vidijo. Barun je malo zastao, onda slegnu ramenima, opet svuče već navučene 'lače izvadi svog kuronju, a to je bogami konjski kuronja, i ugura ga u Caricu. Jest da je prije toga malo petljo, al' carica pruži svoje ručice, malo ga pomilova po jajcima i pukovnikov koronja je bio opet spreman. I tako je jašio po Carici koja je cičala i s vremena na vrime poskakivala od zadovoljstva. A ni ni naš pukovnik nije bio tih. Stenjo je, dahto, a onda je riknio ko vol kad ga štrojiš. Zajedno s caricom. Onda su popravili halje, popili po pehar vina i napustili podrum. Ja sam se skutrio u 'nu nišu, u mraku da me ne vide. Kad su otišli, poš'o sam pospremat ne pehare i obrisat proliveno vino. Dok sam bris'o 'nu trpezu odjednom sam vidio tri rupe. Dvi su iste ko caričini guzovi. Bogati, ni valjda tako vrtila da je rupe napravila u 'rastovini? A na treća? Nikako nisam mog'o dokučit što je. Onda se sjetim da je Carica u jednom trenutku tako zavikala i zavrtila guzicom da je barunov kuronja isp'o i lupio po trpezi. I tako je nastala ta treća rupa – završi Ivo svoj monolog.

Željko Mužević
Divan skitnje