Lurd - dan pred povratak kući

Dalibor Zvonarević 03.06.2004 PABIRCI  ( 1348 )
SLAVONSKI BROD - 16. svibnja 2004, nedjelja

U 6.20 sudeći po jutru, dan će biti možda najljepši do sad. Obećao sam velečasnom s nas petnaestak da ćemo pomoći pripremiti Baziliku Pia X za Misu. Kuhinja je kasno proradila pa smo kasnili. Pavo nervozno spominje kako se boji da ćemo se osramotiti. Kuhinja je iznenada otvorena pa sam u žurbi zaboravio zadirkivati kuhare. Na ručku ću nadoknaditi. Izlazeći iz menze, vidimo Pavu kako nervozno šeta. Još nije čupao kosu i nije psovao (valjda svećenici to ne rade), ali trebali smo već biti pred Bazilikom.

Pred Bazilikom gužva. Policije kao u priči. Svih nacija. Nose oznake međunarodne vojne policije i ne puste nas unutra. Vidim ostale iz kampa (otišli su bez doručka), stoje zbunjeni. Pitam tko zapovijeda uputiše me na Francuza. Ne špreha i ne spika. Dobro,s malo francuskog i mimike kažem da smo pozvani na ispomoć u uređenju. Zna, ali ima zapovijed da nas drži na ulazu. I to je nešto. Nismo se osramotili.

Nakon 20 minuta, puštaju nas unutra. Stavljamo se na raspolaganje časnici koja vodi ekipu koja razvozi klupe. Kola na ljudski pogon voze po 20-30 klupa s klecalima. Potrebno ih je slagati po šemi. Francuska ekipa (očito je da su ustali bar dva sata prije nas i sigurno nisu doručkovali) obavila je najveći dio posla pa nisu znali što bi s nama. Pustili su nas unutra pred sam kraj. Ne žele nas istjerati pa nas mole da sjednemo i čekamo početak Mise. To i nije problem. Da izađemo van, teško bismo se uklopili u ulazak sve vojske koja treba ući. Tko zna gdje su naši. U 10 sati treba početi zajednička Misa za sve hodočasnike, slavlje koje treba simbolizirati zajedništvo s Kristom i prisutnima. Molitva za mir u najkrupnijem smislu riječi. Petnaestak tisuća vojnika sa isto toliko civila iz preko trideset zemalja svijeta na zajedničkoj misi.

Kad su ljudi počeli ulaziti u crkvu prišao nam je francuski svećenik iz kampa i zamolio za pomoć. Treba dvojicu. Izabrao je mene i baju iz Garčina. Nisam mu zapamtio ime. Kao i većina Francuza, osim svog jezika, svećenik ne razumije ništa od mojih nastojanja da komuniciramo, samo nas zove da ga pratimo. Stotine svećenika s albama ulaze i smještaju se u klupe, južno od oltara gdje je na vrhu raskošno rezbarena stolica do koje vodi stepenište s crvenim tepihom. E kraj te stolice nas ostavlja. Ako njemu ne smeta što se ne razumijemo, ne smeta ni meni.Imamo izvrstan pregled cijele Bazilike.Malo popravim opasač,hlače u čizmama i frizuru.

Šapo. Molim. Šapo, kaže Francuz i pokaže da stavimo kape na glavu. U crkvi. Ma... Šapo. Opet mimika. Stavljam kapu na glavu. Šta je sad? Pa neću baš ja biti počasna garda u ovoj maskirnoj odori njihovom vojnom biskupu na misi. Ili hoću? Kraj svih onih naših lutkica u svečanim odorama. Dovodi nam još parova u različitim odorama - talijanskih kadeta, američkih marinaca, Španjolaca i Francuza. Svakoga držeći za ruku postavlja točno tamo gdje želi. Iza prijestola dva debela stupa pa vidimo cijeli TV studio i sve što se zbiva iza kulisa. Glavni TV-man s voxom na glavi pokretima dirigira svojom ekipom.

Počinje misa. Među našom vojskom je i naša državna delegacija. Kamere su uprte u vrata sakristije. Izlaze svećenici. Francuski vojni biskup sjeo je u svoj prijesto. Pratimo zbivanja malo sa monitora iza stupa, malo iz zbilje. Šapo, prijekorno. Vraćam kapu na glavu. Ne znam kad sam ju skinuo. Misa na latinskom u znak jedinstva svih prisutnih vojski. Šapo. Nisam... aha, Talijan je skinuo kapu. Još ima čestitog svijeta. Francuz nas poziva u dvored. Pratimo ga kroz masu do sakristije gdje dobivamo rekvizite za misu i vino. Ej, vino. U velikim ukrašenim vrčevima, ja i Garčinac i dvoje Talijana iza nas dobivamo posude s vinom.

Vino miriše jako lijepo i mami. Palo mi je napamet da prinesem nosu i ustima kad se naš dvored pojavio na ekranima po dvorani. Pričekali smo da svi preuzmu iz sakristije što je potrebno, a onda nas Francuz povede. Ljudi se razmiču ispred nas sve do oltara. Kad smo se svi poravnali u koloni, zovnu nas da se po dva popnemo na oltar gdje je već bio biskup i dvadesetak svećenika. Ispred nas su francuski legionari, cure iz francuske mornarice, a iza nas talijanski kadeti. Nisam stigao doživjeti ni početak treme, već sam predao svoj vrč na vrhu stepenica te ja na lijevu, Garčinac na desnu stranu, rubom širokog stepeništa dolje, kao u sinhroniziranom plivanju. Krajem oka vidim na velikom panou da smo još na ekranima. Među svećenicima u klupama prepoznajem naše. Pater Vukoja me prepoznao. Francuz nas ponovno vodi na početnu točku. Kratko se zadržavamo tamo, a onda nas ponovno postrojava i opet u sakristiju.

Svatko od nas dobiva ćup bez postrojavanja. Nemam vremena za zbunjenost, pratim što rade legionari. Lemojzina. A tako. Lemojzinu nisam kupio nikad. Prolazim redovima i pružam ćup, a ljudi me izbjegavaju. Budno pratim kada će se ostali vratiti da ne zaostanem. Već sam se približio oltaru i mislio prijeći na drugu stranu crkve, među naše, kad primijetim povlačenje lemojzinskih snaga. Šteta. Kroz sto metara stranaca nisam nakupio ni za ćevape i pivo. Zato ti stranci imaju; jer ne daju. Da sam stigao među naše, skupio bih za Vespu. Gospođa Kosor bi, mislim, dala šakom. Za Rončevića ne znam, iz paorskog je kraja. A svi bi dali. Šteta.

Vraćam škrabicu i žurim prema oltaru. Vidim da misa ide kraju i da će pričest. To je vrhunac hodočašća. Nisam želio to propustiti. Ubrzo je počelo. Nisam se morao gurati, svećenici su se dobro koreografirani, raširili po cijeloj bazilici. Vidim našega iz Vinkovaca i pravo k njemu.

Tijelo Kristovo. Amen.

Srećem Pavu. Ma bravo dečki, pravi ste. Sve sam čuo, javili su mi u kamp da niste zakasnili, super. Ostanite poslije mise i pomozite im da naprave reda. I gospodin Vukoja prilazi raspoložen. Bravo dečki. Vidio sam. Bravo.

Opet me fascinira brzina kojom tisuće ljudi može izaći iz ovakve dvorane. Ni sa selskog stadiona publika se brže ne raziđe.
Sat vremena razvažanja i preslagivanja klupa. Na kraju smo se slikali kod oltara za uspomenu. Garčinac pa ja. Naišle su one dvije mornarice što su bile ispred nas. Molim ih za zajedničku sliku. Pristaju.

Nailazi monsinjor La Gal (Fernandel). Lijepo nam se zahvalio na pomoći. Naš sat vremena njegovim ljudima bi oduzeo nekoliko dana. Malo ljudi a puno obaveza. S još jednim svećenikom zove nas da nas malo počaste grickalicama i pićem. Garčinac, onako u bradu, reče kako bi volio vidjeti gdje se za misu u ovako velikoj crkvi čuva vino. Prevedem onom svećeniku na engleski a on biskupu na francuski. Biskup trznu očima ko moja mama kad je nas djecu pred gostima tjerala na spavanje. Pozva nas svećenik da ga slijedimo. Kroz dvije prostorije, u trećoj poveće društvo se časti, četvrtu,pa kroz rupu u zidu, nisko pognuti uđosmo u poveću prostoriju ali nedovoljno veliku da bi nas očarala. Pomalo neuredno rasute gajbe i kartoni boca s vinom. I to je to. Nema buradi. Bili smo razočarani ali i počašćeni. Deseci tisuća hodočasnika danas (one prije da ne spominjem) nisu imali priliku biti ovdje.

Trk na ručak. Iznenađenje-primili nas u Evropu. Sve do danas imali smo ekstra menzu u kojoj su nam se pridružili domaćini, Švicarci i UN snage, a sad smijemo sa svima. Ne znam ni nabrojiti sve vojske koje su tu. Nisam zadirkivao kuhare. Čim sam upro prst u sir, dali su mi odmah tri komada bez prepirke. Po dogovoru svi iz CRO campa (ne capa) uzimamo nekoliko kifli da osiguramo pecivo za večeras. Prekjučer su cure pokupile po par eura za meso i vino jer je pala ideja da napravimo roštilj za nas i goste. Naši dečki našli su prijevoz i otišli u diskont van Lurda po piće i u grad u mesnicu po meso. Sve je jučer izrezano i napacano i čeka se. Vegeta je, naravno, iz Hrvatske stigla u Mokroj torbi.
Popodne najezda čeindža. Ispred mog šatora Arizona. Sve se mijenja. Cimer iz mog šatora daje zadnje dijelove odore. Ostale su mu još jedne maskirne hlače, nitko ih neće. Joza je sve vrijeme hodao u vojnim patikama, a sad ima nove čizme-francuske. Uspijevam zamijeniti kapu za opasač. Isti kao onaj neki dan, samo duži. Suvenir za moju kći Zrinku.

Ne mogu ja dugo trgovati. Kod kuće, kad sam sa svojom Dragicom išao u kupovine, dobivao sam čir na mozgu već u prvih pola sata. Sa Ivekom odlazim prikupiti drva za roštilj. Ugljena imamo.

Prije večere počeli su pristizati gosti iz hotela. Nije ih bilo puno. Očito je mnogima iz hotela posjeta kampu preegzotična i pretraumatična da bi nas posjetili. Došli su nam mnogi svećenici. I dečki iz počasne postrojbe (crvene pelerine), HRM i rijetke cure iz grada. Za večerom sam uzeo kroasana (vidi-i kifle su im kro) koliko mi nije bilo neugodno i zatražio niz plastičnih čaša. Dobio sam stotinjak i požurio do zadimljenog roštilja. Iz ranca izvadio sam slaninu i ponudio ga za pecalom. Sitno rezana, propadala je kroz rešetku i palila ugljen. Ali bar je sve puno ljepše mirisalo. Kroz dim prilazi nam austrijski vojni orkestar. Splićo u prvom redu. Netko nudi rakijom. Netko vinom. Ja podrezujem slaninu i s noža svima nudim. Jako brzo kopni. Mokri donosi veliku tablu slanine i kulenjaču i kaže da se to izreže. Pa gdje si to čuvao sve te dane?
Nakon rock evergrina brzo se prešlo na naše pjesme, a i Viva Kroacija brzo je postala Viva Esterajh, Viva Francuska i sl. Pavo vodi pjesmu i svira svoju tamburu. Her major, šef austrijskog orkestra skida svoje epolete i zakači ih Pavi. Inače svira saksofon i tjera me kad god mu se približim sa slaninom (slina radi). Svirači su brzo ukopčali ritam naših pjesama i prate svaku. Pečene krmenadle su nestale brzo, duže je trajalo vino (preslatko, nije to graševina), a slaninu sam rezao cijelu večer. Oko ponoći je ponestalo i slanine.

Kratko sam razgovarao sa zapovjednikom kampa. Dobro raspoložen, pokazao je da zna malo i naš jezik (UN misija tijekom rata) i razmijenili smo listu terena sa borbenih zadaća. Nisam mu ni do koljena. Ranjavan je. Ja nisam (hvala Bogu).

Malo iza ponoći društvo se razišlo. Dugo sam pakovao svoju putnu torbu i ranac. Pravac krpe.
Putujemo kući.

Lako jutro.

Dalibor Zvonarević