Lurd - jutro drugo 14. svibnja 2004.
Dalibor Zvonarević 14.05.2004 PABIRCI ( 32157 )
SLAVONSKI BROD - Konačno sam se naspavao. Malo je bilo hladno spavati, ali bar sam se odmorio. Rano ustajanje, još je mrak. Pola pet. Bosom nogom sam stao u blato i mokru travu kraj kreveta pa mi više nije ni važno. A imat ću uskoro i ranojutarnje tuširnje nogu, čim dođem do šikreta. Ni kod kuće ne perem noge ujutro, a jutros ću dvaput. Kišica. Brijem se na brzinu i spremam se na ranu Misu.
Nema doručka. Kuhari još spavaju, kuhinjski šator u mraku. Snop razglednica što sam ih sinoć ispisao, stavljam u džep. Četverored i pokret. Zovi, samo zovi. U pet ujutro. Svi će sokolovi... iz sveg glasa. Prije ću se probudit. Poneka snena glava izviruje iz mađarskih šatora. Nitko ne puca po nama. I tako nas ne razumiju, valjda misle da pjevamo svete pjesme. I jesu svete. Naše.
Sto metara od prvih kuća u Lurdu pjesma ne prestaje. Viva Kroacija. Pale se svjetla. Bojim se da će nas zaliti vodom s prozora. Vidićemo mi svoju Kroaciju. Natiskuju se ljudi na prozore, izlaze iz kuća i hotela. Ponovno bljeskalice. Osmjehuju se. Da ne znam u kojim su hotelima naši, rekao bih da nam naši mašu.
Ulazimo u prostor svetišta. Pjesma zamire na kapiji. Tu nema pjesme osim u vjerskom slavlju. Svi se toga strogo pridržavamo.
Misa ispred spilje ukazanja. Nije dugo trajalo da se svi skupimo. Kapa dol. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
U kraj mise ušetala je zora. Smrknuto jutro s oblacima nisko iznad naših glava. Stišćem kabanicu pod pazuhom i s kapom u ruci idem po pričest. Tijelo Kristovo. Amen. Joza i ja klekli smo kraj ograde Kripte na kratku molitvu. Nema klecala, samo mokri asvalt.
Idite u miru. Bogu Hvala.
Šta sad? Kažu, slobodni smo do navečer. Slobodan je samo korak kojim idem na froštuk. Onda ću bit slobodan. Prolazimo pokraj zelene, bučne Gave. Obzirom na silne kiše, voda nije visoka. Kraj info-centra automati s medaljama hodočašća. Ubacujem 2 eura. Ispada zlaćana medalja veća od naših pet kuna, s jedne strane Gospa, s druge Svetište. Uspomena.
Usput obilazimo dućane, više iz radoznalosti nego iz namjere. Kaže Joza da ne vrijedi kupovat nigdje osim u Palace de Rosario. Sve je puno jeftinije, veći izbor i još te daruju što kod njih kupuješ. A jel. E i to ćemo vidit, samo Rosario ne radi tako rano. Drugi put. Navraćam kod fotografa DuranDurana da naručim slike od jučer. Više nema vojla, smjesak. Ne znaju ni riječi bilo kojeg jezika osim francuskog. Sva sreća pa toliko znam da se dogovorim. Ali skupo je, 3,60 eura za sliku. Hoćeš-nećeš, plati i šuti. Dječja radost za doručak. Za stolom upoznam Gracijana iz Istre. Godinama smo se službeno dopisivli i telefonirali, ali nikad se nismo sreli. Imamo zajedničke poznanike na obadvije strane pa se raspitujemo.
Neki još rade, neke je Sustav izbacio iz igre. Život.
Dobivamo i bonove za jelo, ne znam zašto. Repas du midi. Crveni bon za ručak. A šta ako izgubim? Dobro, imam rezervu u rancu. Šokačka posla.
Sunce stidljivo izviruje. Uspinjača koja vodi na vrh planine na suprotnoj strani grada, polako izranja iz oblaka. Od pola planine do gore nije se vidjelo ništa. Neki su s Mise otišli na uspinjaču, a nisu gledali u nebo. Tek gore su vidjeli su da taj pogled mogu i besplatno dobiti u svom šatoru. Par metara ispred sebe vidiš, a onda više ništa. Badava su dali desetak eura za uspinjaču. Koliko, jeste li vi normalni? Pa to je kod mene dnevnica. Za te novce bi ja trčao do gore. E, kažu, ti bi trčo za novce, a mladi Nijemci trčali su za badava do gore. Stigli su 15 minuta poslije uspinjače. Pa šta, trčala bi i naša vojska da ima 20 godina. Naša vojska je pouzdanija. Trčat ne može, uteć ne može. Može samo ostat i borit se.
Strana vojska u našem kampu. Čejndž. Mladi austijski vojnik pred mojim šatorom. Naš momak, Splićo. Svira u vojnom orkestru. Traži nas da čuje hrvatsku riječ. Svi smo se raspekmezili oko njega i zatrpavamo ga našim oznakama s odora. Mladi Mađar i Francuzi gledaju začuđeno i ništa im nije jasno. Ništa nije dao, a dobio je sve što su oni željeli. Ne žalite dečki i cure, ima i za vas. Sad tek slijedi ljuta trgovina.
Već sam zapazio trio Francuza, kadeta. Uvijek su zajedno dva dečka i curica, prava krasotica. Svi izgledaju mlađahno, a cura, da joj ne vidim djetinji osmijeh, mogla bi biti mačka i pol.Viđao sam ih u kampu, udaraju se šakom u leđa, boksaju se, napucavaju nogom jedno drugo u tur. Djeca. Ili vojnici. Vladanje je isto. Hoće se sa mnom trampiti, ali nemam im što ponuditi. Moje oznake u džepu su preskromne za ono što oni nude, a sa sebe ne skidam za zamjenu. Cura želi moj opasač sa šahovnicom. Ne dam. Jedan od njenih prijatelja pita me da li mi se cura sviđa. Naravno. Dečki se glupo smijulje, onako u šaku. Plakat ćete vi momci za godinu dana za njom. Na moju zbunjenost cura reče da su zavidni jer je jača od obojice. Samo nije brža. Momci koriste priliku; kad ti se cura sviđa, trguj s nama. Ne može. Jedan nudi multipleks-nož, ali ne da ga za krpane oznake. Mora biti metal. Joza gleda, gleda, a onda se odluči. Nudi oznaku Hrvatskog zrakoplovstva s felerom za nož. Kažu da može. Joza vadi veliku, emajliranu značku - šahovnicu sa krilima i ispod veliki inicijali HŽ. Hrvatsko Žrakoplovstvo bez lokomotive. Pun pogodak. Klinci su upecali kapitalca. U cijelom kampu nema tako kvalitetne i lijepe značke željeznice. Brzo odlaze da se Joza ne predomisli.
Poslije ručka (fromaž, kuhana konzerva, francuska salata u poboljšanju, puding i kifla) otišao sam do Duranda po slike sa Križnog puta i slikanja pred crkvom. Na jednoj mi fali pola nosa i sad tek dobro izgledam. Kupljeno.
Na popodnevnoj svečanosti otvorenja kampa francuski vojni biskup Patrick La Gal (osmijeh kao Fernandel), održao je kratku službu Božju u kapelici na otvorenom. Prisutnih oko tisuću i pol vojnika. Na kraju, slikanje. Sa zemlje uzmeš nekoliko aparata, sa svakim okineš, ostaviš svoj aparat na zemlji i trk da te uslikaju. Kamere nekoliko televizija prate šarenilo odora i zbunjenih osmijeha. Ukrajinska režiserka vuče snimatelja za rukav. Ne da mu da slika vojsku već pokazuje da snima na zemlji pedesetak fotoaparata. Bogatstvo. Nekoliko Nijemaca mi pristupi i jedan me upita jesam li bio u ratu. Jesam. Žele se slikati sa mnom. Može dečki. Odmah dobacim svoj aparat Maji iz našeg kampa da me uslika s njima.
Poslije večere svi se spremamo za svečanost otvorenja hodočašća. Ne smijemo nositi ništa metalno jer će nas pregledati detektorom. Kratko sam se trudio birati što da bacim iz džepova, ali odustao sam. Pa sve mi je metalno. Idem ovako kakav jesam. Trebali smo se u 20.00 na Trgu Esplanade naći sa našom hotelskom vojskom, ali oni su već ušli.
Svečanost je u Bazilici Pia X, ispod zemlje. Prolazim detektorsku kontrolu i aparat krekeće ko lud. Vojnom policajcu pokazujem opasač pun zakovica i prolazim. Ulazimo u Baziliku prilaznom rampom u podzemlje kojom bi mogao ući i šleper. Unutrašnjost je duža od 2 dužine stadiona i ima 25000 sjedećih mjesta. A prolaz između klupa ogroman. Iznenadila me atmosfera. Galama u crkvi. Sve vojske hodočašća su tu. Galama s utakmice Dinamo-Hajduk na Poljudu je predstava za dječji vrtić u odnosu na ovo. Ovdje je preko trideset ekipa navijača i svi navijaju za svoje. Pronalazimo našu vojsku na označenim mjestima i pridružujemo se skandiranju. Ne dozvolimo da nas drugi presijeku i razdvoje u crkvi. To je važno. Vrlo brzo nas nekoliko poduzima mjere zatvaranja naše grupe i oduzimamo svaku mogućnost presijecanja. Opkolili smo prostor oko našeg biskupa Jezerinca i počeli pjevati. Složna pjesma glasnija je od svih drugih galama. Španjolaca je triput više, pjevaju Eviva Espanja. Ali jedni pjevaju, drugi zuje. Glasniji smo od njih. Tako se otimamo za naklonost kamere sa oltara koja prenosi sliku na ogromne panoe u Bazilici. Često smo na ekranima. Jedan naš momak iz kampa dograbio je zastavu,popeo se na naslon i mahao cijeli sat s njom. Sijeva šahovnjača sa ekrana.Pomoćna kamera hvata još jednu šahovnicu na drugoj strani. Hrvati iz Kanade i Australije. Treća šahovnica siječe redove Španjolaca i probija se kroz masu k nama. Malo ih je. Prilaze nam Bosanci, Sinovi Posavine, mašući šahovnicom. Španjolci negoduju. Još uvijek nisu glasniji od nas.
Najavljen je ulazak zastava i orkestara. Ulaze naši momci u crvenim odorama. Ovacije su kratke. Neka i drugi pozdrave svoje zastave. Žao mi je što mi je fotić loš, pokušavam uhvatiti zbivanja. Tisuće bliceva sijeva. Ulaze orkestri. Svi sviraju revijalne koračnice. Naši ulaze s pjesmom koju znamo svi i na spavajuć; Mi smo garda hrvatska. Svi pjevamo sa svojom glazbom. Talijanska glazba ulazi na juriš. Trčeći ukorak dva kruga oko oltara izlaze kako su i ušli. Požnjeli su simpatije svih u dvorani. Irci u kiltovima. Nižu se glazbe.
Nakon orkestara, naša mornarička klapa na oltaru. Oltar veći nego naša osrednja crkva. Pa francuski orkestar i veliki crkveni zbor. Dirigentica zbora graciozno dirigira svojom svitom.Često je na ekranima.Većina naših ju je zapazilo sa simpatijom.
Laudates Dominum.
Zbor nas je ostavio bez riječi. Snažno. Odlučno i svečano.
Omnes, gentes. Aleluja.
Izlazimo iz ogromnog zdanja nakon svečanosti jako brzo. Vrata su ogromna i nema guranja. Španjolci zbog konopaca ne mogu prije nas izaći iako su bliži izlazu, pa prolazimo kroz njihov špalir sa našom zastavom. Umjesto očekivanog dobacivanja, samo simpatični osmjesi i tiho skandiranje - Šuker, Šuker. E Šuker,da te nema, trebalo bi te izmisliti.
U Bazilici dobro sam se uznojio, a vani je svježe. Čizme su mi se zaljepile za noge. U šatoru brzo oblačenje za spavanje, uzimam toaletni pribor i bosih nogu u natikačama odlazim na dvostruko pranje nogu. Ili jednostruko. Ako mi se posreći.
Nije mi se posrećilo. Nabijam kapu na uši i uvlačim se u vreću za spavanje. Možda mi se posreći sutra ujutro. Sjetio sam se da sam bacio razglednice u sandučić, a nešto sam zaboravio. Mojoj sestri je danas rođendan, a ja nisam ni riječju spomenuo. Samo pozdrav. Ljut sam. Ajd,
laku noć.
Dalibor Zvonarević
SBOnLine.Net > Kolumne > mir tebi gardo
Nema doručka. Kuhari još spavaju, kuhinjski šator u mraku. Snop razglednica što sam ih sinoć ispisao, stavljam u džep. Četverored i pokret. Zovi, samo zovi. U pet ujutro. Svi će sokolovi... iz sveg glasa. Prije ću se probudit. Poneka snena glava izviruje iz mađarskih šatora. Nitko ne puca po nama. I tako nas ne razumiju, valjda misle da pjevamo svete pjesme. I jesu svete. Naše.
Sto metara od prvih kuća u Lurdu pjesma ne prestaje. Viva Kroacija. Pale se svjetla. Bojim se da će nas zaliti vodom s prozora. Vidićemo mi svoju Kroaciju. Natiskuju se ljudi na prozore, izlaze iz kuća i hotela. Ponovno bljeskalice. Osmjehuju se. Da ne znam u kojim su hotelima naši, rekao bih da nam naši mašu.
Ulazimo u prostor svetišta. Pjesma zamire na kapiji. Tu nema pjesme osim u vjerskom slavlju. Svi se toga strogo pridržavamo.
Misa ispred spilje ukazanja. Nije dugo trajalo da se svi skupimo. Kapa dol. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
U kraj mise ušetala je zora. Smrknuto jutro s oblacima nisko iznad naših glava. Stišćem kabanicu pod pazuhom i s kapom u ruci idem po pričest. Tijelo Kristovo. Amen. Joza i ja klekli smo kraj ograde Kripte na kratku molitvu. Nema klecala, samo mokri asvalt.
Idite u miru. Bogu Hvala.
Šta sad? Kažu, slobodni smo do navečer. Slobodan je samo korak kojim idem na froštuk. Onda ću bit slobodan. Prolazimo pokraj zelene, bučne Gave. Obzirom na silne kiše, voda nije visoka. Kraj info-centra automati s medaljama hodočašća. Ubacujem 2 eura. Ispada zlaćana medalja veća od naših pet kuna, s jedne strane Gospa, s druge Svetište. Uspomena.
Usput obilazimo dućane, više iz radoznalosti nego iz namjere. Kaže Joza da ne vrijedi kupovat nigdje osim u Palace de Rosario. Sve je puno jeftinije, veći izbor i još te daruju što kod njih kupuješ. A jel. E i to ćemo vidit, samo Rosario ne radi tako rano. Drugi put. Navraćam kod fotografa DuranDurana da naručim slike od jučer. Više nema vojla, smjesak. Ne znaju ni riječi bilo kojeg jezika osim francuskog. Sva sreća pa toliko znam da se dogovorim. Ali skupo je, 3,60 eura za sliku. Hoćeš-nećeš, plati i šuti. Dječja radost za doručak. Za stolom upoznam Gracijana iz Istre. Godinama smo se službeno dopisivli i telefonirali, ali nikad se nismo sreli. Imamo zajedničke poznanike na obadvije strane pa se raspitujemo.
Neki još rade, neke je Sustav izbacio iz igre. Život.
Dobivamo i bonove za jelo, ne znam zašto. Repas du midi. Crveni bon za ručak. A šta ako izgubim? Dobro, imam rezervu u rancu. Šokačka posla.
Sunce stidljivo izviruje. Uspinjača koja vodi na vrh planine na suprotnoj strani grada, polako izranja iz oblaka. Od pola planine do gore nije se vidjelo ništa. Neki su s Mise otišli na uspinjaču, a nisu gledali u nebo. Tek gore su vidjeli su da taj pogled mogu i besplatno dobiti u svom šatoru. Par metara ispred sebe vidiš, a onda više ništa. Badava su dali desetak eura za uspinjaču. Koliko, jeste li vi normalni? Pa to je kod mene dnevnica. Za te novce bi ja trčao do gore. E, kažu, ti bi trčo za novce, a mladi Nijemci trčali su za badava do gore. Stigli su 15 minuta poslije uspinjače. Pa šta, trčala bi i naša vojska da ima 20 godina. Naša vojska je pouzdanija. Trčat ne može, uteć ne može. Može samo ostat i borit se.
Strana vojska u našem kampu. Čejndž. Mladi austijski vojnik pred mojim šatorom. Naš momak, Splićo. Svira u vojnom orkestru. Traži nas da čuje hrvatsku riječ. Svi smo se raspekmezili oko njega i zatrpavamo ga našim oznakama s odora. Mladi Mađar i Francuzi gledaju začuđeno i ništa im nije jasno. Ništa nije dao, a dobio je sve što su oni željeli. Ne žalite dečki i cure, ima i za vas. Sad tek slijedi ljuta trgovina.
Već sam zapazio trio Francuza, kadeta. Uvijek su zajedno dva dečka i curica, prava krasotica. Svi izgledaju mlađahno, a cura, da joj ne vidim djetinji osmijeh, mogla bi biti mačka i pol.Viđao sam ih u kampu, udaraju se šakom u leđa, boksaju se, napucavaju nogom jedno drugo u tur. Djeca. Ili vojnici. Vladanje je isto. Hoće se sa mnom trampiti, ali nemam im što ponuditi. Moje oznake u džepu su preskromne za ono što oni nude, a sa sebe ne skidam za zamjenu. Cura želi moj opasač sa šahovnicom. Ne dam. Jedan od njenih prijatelja pita me da li mi se cura sviđa. Naravno. Dečki se glupo smijulje, onako u šaku. Plakat ćete vi momci za godinu dana za njom. Na moju zbunjenost cura reče da su zavidni jer je jača od obojice. Samo nije brža. Momci koriste priliku; kad ti se cura sviđa, trguj s nama. Ne može. Jedan nudi multipleks-nož, ali ne da ga za krpane oznake. Mora biti metal. Joza gleda, gleda, a onda se odluči. Nudi oznaku Hrvatskog zrakoplovstva s felerom za nož. Kažu da može. Joza vadi veliku, emajliranu značku - šahovnicu sa krilima i ispod veliki inicijali HŽ. Hrvatsko Žrakoplovstvo bez lokomotive. Pun pogodak. Klinci su upecali kapitalca. U cijelom kampu nema tako kvalitetne i lijepe značke željeznice. Brzo odlaze da se Joza ne predomisli.
Poslije ručka (fromaž, kuhana konzerva, francuska salata u poboljšanju, puding i kifla) otišao sam do Duranda po slike sa Križnog puta i slikanja pred crkvom. Na jednoj mi fali pola nosa i sad tek dobro izgledam. Kupljeno.
Na popodnevnoj svečanosti otvorenja kampa francuski vojni biskup Patrick La Gal (osmijeh kao Fernandel), održao je kratku službu Božju u kapelici na otvorenom. Prisutnih oko tisuću i pol vojnika. Na kraju, slikanje. Sa zemlje uzmeš nekoliko aparata, sa svakim okineš, ostaviš svoj aparat na zemlji i trk da te uslikaju. Kamere nekoliko televizija prate šarenilo odora i zbunjenih osmijeha. Ukrajinska režiserka vuče snimatelja za rukav. Ne da mu da slika vojsku već pokazuje da snima na zemlji pedesetak fotoaparata. Bogatstvo. Nekoliko Nijemaca mi pristupi i jedan me upita jesam li bio u ratu. Jesam. Žele se slikati sa mnom. Može dečki. Odmah dobacim svoj aparat Maji iz našeg kampa da me uslika s njima.
Poslije večere svi se spremamo za svečanost otvorenja hodočašća. Ne smijemo nositi ništa metalno jer će nas pregledati detektorom. Kratko sam se trudio birati što da bacim iz džepova, ali odustao sam. Pa sve mi je metalno. Idem ovako kakav jesam. Trebali smo se u 20.00 na Trgu Esplanade naći sa našom hotelskom vojskom, ali oni su već ušli.
Svečanost je u Bazilici Pia X, ispod zemlje. Prolazim detektorsku kontrolu i aparat krekeće ko lud. Vojnom policajcu pokazujem opasač pun zakovica i prolazim. Ulazimo u Baziliku prilaznom rampom u podzemlje kojom bi mogao ući i šleper. Unutrašnjost je duža od 2 dužine stadiona i ima 25000 sjedećih mjesta. A prolaz između klupa ogroman. Iznenadila me atmosfera. Galama u crkvi. Sve vojske hodočašća su tu. Galama s utakmice Dinamo-Hajduk na Poljudu je predstava za dječji vrtić u odnosu na ovo. Ovdje je preko trideset ekipa navijača i svi navijaju za svoje. Pronalazimo našu vojsku na označenim mjestima i pridružujemo se skandiranju. Ne dozvolimo da nas drugi presijeku i razdvoje u crkvi. To je važno. Vrlo brzo nas nekoliko poduzima mjere zatvaranja naše grupe i oduzimamo svaku mogućnost presijecanja. Opkolili smo prostor oko našeg biskupa Jezerinca i počeli pjevati. Složna pjesma glasnija je od svih drugih galama. Španjolaca je triput više, pjevaju Eviva Espanja. Ali jedni pjevaju, drugi zuje. Glasniji smo od njih. Tako se otimamo za naklonost kamere sa oltara koja prenosi sliku na ogromne panoe u Bazilici. Često smo na ekranima. Jedan naš momak iz kampa dograbio je zastavu,popeo se na naslon i mahao cijeli sat s njom. Sijeva šahovnjača sa ekrana.Pomoćna kamera hvata još jednu šahovnicu na drugoj strani. Hrvati iz Kanade i Australije. Treća šahovnica siječe redove Španjolaca i probija se kroz masu k nama. Malo ih je. Prilaze nam Bosanci, Sinovi Posavine, mašući šahovnicom. Španjolci negoduju. Još uvijek nisu glasniji od nas.
Najavljen je ulazak zastava i orkestara. Ulaze naši momci u crvenim odorama. Ovacije su kratke. Neka i drugi pozdrave svoje zastave. Žao mi je što mi je fotić loš, pokušavam uhvatiti zbivanja. Tisuće bliceva sijeva. Ulaze orkestri. Svi sviraju revijalne koračnice. Naši ulaze s pjesmom koju znamo svi i na spavajuć; Mi smo garda hrvatska. Svi pjevamo sa svojom glazbom. Talijanska glazba ulazi na juriš. Trčeći ukorak dva kruga oko oltara izlaze kako su i ušli. Požnjeli su simpatije svih u dvorani. Irci u kiltovima. Nižu se glazbe.
Nakon orkestara, naša mornarička klapa na oltaru. Oltar veći nego naša osrednja crkva. Pa francuski orkestar i veliki crkveni zbor. Dirigentica zbora graciozno dirigira svojom svitom.Često je na ekranima.Većina naših ju je zapazilo sa simpatijom.
Laudates Dominum.
Zbor nas je ostavio bez riječi. Snažno. Odlučno i svečano.
Omnes, gentes. Aleluja.
Izlazimo iz ogromnog zdanja nakon svečanosti jako brzo. Vrata su ogromna i nema guranja. Španjolci zbog konopaca ne mogu prije nas izaći iako su bliži izlazu, pa prolazimo kroz njihov špalir sa našom zastavom. Umjesto očekivanog dobacivanja, samo simpatični osmjesi i tiho skandiranje - Šuker, Šuker. E Šuker,da te nema, trebalo bi te izmisliti.
U Bazilici dobro sam se uznojio, a vani je svježe. Čizme su mi se zaljepile za noge. U šatoru brzo oblačenje za spavanje, uzimam toaletni pribor i bosih nogu u natikačama odlazim na dvostruko pranje nogu. Ili jednostruko. Ako mi se posreći.
Nije mi se posrećilo. Nabijam kapu na uši i uvlačim se u vreću za spavanje. Možda mi se posreći sutra ujutro. Sjetio sam se da sam bacio razglednice u sandučić, a nešto sam zaboravio. Mojoj sestri je danas rođendan, a ja nisam ni riječju spomenuo. Samo pozdrav. Ljut sam. Ajd,
laku noć.
Dalibor Zvonarević
SBOnLine.Net > Kolumne > mir tebi gardo
Proljetno doba Petnja. Slavonski Brod, 2019.
SBONE.EU Slavonski Brod prije svega