Lurd - jutro prvo, jedva dočekano

Dalibor Zvonarević 01.05.2004 PABIRCI  ( 1215 )
SLAVONSKI BROD - Majko Božja, što je ovdje zima spavat. Oko ponoći sam ustao i obukao donji dio trenerke. Malo je lakše, ali još uvijek je zima. Čujem i ostale da ustaju i oblače se. Baj Jozu čujem svako malo. Ima dinamo svjetiljku na ručni pogon pa ga čujem kad pumpa. E šta bi dao za onu svoju izgrebanu vojnu vreću za spavanje.

U njoj možeš u snijegu spavat i da ti bude vruće u njoj. Koji me vrag tjero da ju ostavim. Ova ušminkana je za na more nosit i to po mogućnosti u srpnju i kolovozu. Ustao bih ponovo da obučem nešto od majica, al preumoran sam i mislim da se do jutra ne bi ugrijao. Navučem vreću preko glave i nastavim drhtati. Joza svako malo pogledava na sat (dinamo). Bože, kad će svanit.
Pred jutro sam malo prizaspo, ali probudilo me šuškanje i mrmor u šatoru.

Ustajanje, doručak. Požurih do onih carskih prostorija gdje i car pješice ide. Izdaleka vidim iskakanje kao iz minskog polja. Sva sreća pa mi je baj Joza preporučio kako ići u WC - dakle obavezno bosih nogu, hlače (trenerka) zasukane do iznad koljena i po mogućnosti naći štap od metra dužine. Zahodi su čučavci, uredni i nema zamjerke. Ali pritisak vode je otprilike deset puta jači nego što smo mi navikli. Olakšanje. Izlazeći, otvaram vrata i u širokom raskoraku vrhom kažiprsta dotičem ručicu za vodu. Bio sam spreman na sve, al sad znam zašto ipak treba štap - polilo me do koljena. Jutarnje pranje nogu u led ledenoj vodi. Šta se može.

Brijem se u hladnoj kupaoni, u hladnoj vodi. Dijelim ogledalo s našim velečasnim. Desetak umivaonika (valova) i jak pritisak u slavinama, bez perlatora. Najrađe bi se nasuvo obrijao. Kažu da naše cure imaju tople vode. E, ne bi ošo tamo, pa makar se u led pretvorio. Neki pekmezi ipak idu. Nek obriju i noge usput.

Doručak - dječja radost. Margarinić, pekmezić, prašak čokolada, prašak kava, prašak šećer i prašak mlijeko. Vruću vodu iz bureta natočiš sam. I kifla. Ljudi Božji, što ovdje vole kifle. Zažmire Francuzi kad uzmem duplo, valjda su dokučili onaj vic od sinoć. Ma tko će me ovako smrznutog naranit s kiflicom i žlicom pekmeza. Nema fromaž. Bridim ispod zimske jakne i opasača, vruća voda s čokoladom grije iznutra i dolazim polako sebi.

Postrojavanje. Četverored. Pokret s pjesmom. Zovi, samo zovi. Iz drugih logora gledaju nas u čudu. Kod njih se od pjevanja čuje samo hip-hop iz razglasa. Jedina smo vojska ovdje koja pjeva. I najstarija. Svi su doveli djecu; ročnike, kadete i mlade časnike. Imamo i mi ponešto mlađarije, ali mislim da je prosjek godina kod nas tridesetipet. Jako odskačem od prosjeka, nažalost na gornju stranu.
Kažu da idemo na dogovoreno slikanje. Uračunato je u cijenu. Spuštamo se s planine i s pjesmom stižemo do prvih kuća u Lurdu. Oprezno pogledavam reakcije rijetkih prolaznika. Sve više ljudi izlazi iz kuća i hotela. Škljocaju fotoaparati i blicevi. Povremeno pljesak i poneki bravo. Ukorak glavnom ulicom. Lijeva. Izlaze ljudi iz trgovina, osmijesi na licima. Mi smo garda hrvatska. Pljesak. Zadivljeni ili iznenađeni pogledi i došaptavanje - Kroati, Kroati. Ovako me u odori nisu dugo gledali. Nisam navikao da me hvale i osmjehuju se dok sam u odori. Kao s početka devedesetih, kad smo iza podjele oružja, nevješto pod jaknom skrivali pušku i nosili kući. Svi susjedi su se pravili da me ne vide, ali osmijeh odobravanja s lica nikako nisu mogli skriti. Ovdje nitko ne sakriva osmijeh. Mlađi sam petnaest godina.

Dolazimo na trg ispred crkve. Više ne znam ni kako se zove. Kažu - crkva je napravljena iznad pećine u kojoj se Gospa ukazala. Al u različitim pismenima različito piše - te Bazilika sv.Krunice, Crkva Bezgrješnog začeća i Kripta. Pa to je isto, samo u jednoj kući. To je nekoliko svetišta na istom mjestu (nisam ja baš tako pametan, piše).

Zauzimamo stepenište na ulazu u crkvu. Fotograf Durand nas namješta i rastjeruje bakice i djecu što nas u čudu gledaju. Spojili smo se sa našom vojskom iz hotelskog smještaja i ima nas preko osamsto. U nekih osam skalina smo svi stali. Namještanje dugo traje, skoro sat i pol. Durand ima 5-6 rastjerivača baka i djece. Ali samo što rastjera lijevo krilo, na desnom već netko kleči na prvoj stepenici, drži se nekom od naših za skut odore i moli. Njegovi pomoćnici naučili su i hrvatski za tu priliku. Smjesak na tre - jedno, dva, tre - vojla, jos jednom. Ako te ja, vojla, znaš. I tako tri puta. Sada možemo s mirom na Misu. Deset minuta za privatno slikanje i obilazak svetišta. Najimpresivnija je špilja ukazanja s kipom Gospe. Tu se najviše ljudi i zadržava, ali Misa je s druge strane.

Ponešto stranaca ulazi s nama. Velečasni Mokri kaže da stranci koji znaju da je hrvatska Misa, žele doći jer je za njih to poseban doživljaj - cijela je Misa pjevana i svi mole na glas. Momci iz počasne bojne u crvenim odorama smjenjuju se svakih par minuta na oltaru. Kalpaci na glavi. Neki se ugledaju na njih i kapu ne skidaju. Ja ne mogu. Čim sam ušao, kapu sam skinio, pa nek mi svi kažu da sam seljak. Kako ću se prekrižiti s kapom na glavi.

Gospodin s vama.
I s duhom tvojim.

Poslije Mise spremamo se za Križni put. Početak je pokraj Bazilike i vijugavo i strmo se penje u brda. Sunce se stidljivo pokazuje i grije sve više. Znojimo se uzbrdo. Molitva za molitvom. Postaja za postajom. Pozlaćene figure Isusa nam Gospodina i Njegovih mučitelja u prirodnoj veličini. Nekolicina nosi prijenosni razglas da svi možemo čuti i pratiti molitvu. To baš i ne funkcionira najbolje, pa čujemo napreskokce. Ja i moje društvo nismo baš toliko pametni da znamo napamet. Vadimo molitvenike i pratimo iz njih.

Zadnja postaja - prazan grob i velika, okrugla kamena ploča odmaknuta sa ulaza s desne strane, završna propovijed i žica i leđna kapija našeg kampa. Zar smo toliko hodali? Ništa, bit ćemo brže na ručku. Pa i nećemo. Povratak otprilike istim putem i na kraju naša delegacija pali veliku svijeću blizu špilje Ukazanja. Tek sad vidim da su mjesta palenja svijeća poput štandova na našoj tržnici - limeni štandovi sa krovom, a svaka dva-tri poslužuje jedan poslužitelj s lopatom i kolicima i struže vosak da ne odcuri. Tisuće svijeća dogorjeva. Osvježavam se vodom s izvora. Mlada Njemica, volonterka, prevodi natpis sa stijene - Pijte i umivajte se - na njemački. Moj brzi komentar i njen osmijeh. Drago joj da je netko razumije. Lurd je prepun volontera koji pomažu nemoćnima ili vuku i guraju kolica s invalidima. Crvene staze za invalide. Nedodirive.
Sunce je dobro pripeklo. Red je vratiti se u logor na ručak. Usput stotine dućana sa suvenirima. Svi prodaju isto, a trgovci su nevjerojatno ljubazni, strpljivi i susretljivi. Neki nas ljubazno pozdravljaju sa dobar dan. Uzvraćam ljubaznost sa bonžur, ali pregladan sam da bih zavirio u bilo koji dućan. Snimio sam na jednom mjestu da imaju dobrih džepnih noževa, poskupih, ali uvjerio sam se malo kasnije da ih svi imaju. To volim pogledati, ali ne na prazan želudac.

Ulazak u kamp i opet vojnik na ulazu pozdravlja ko da sam general. I ja tebi, sinko. Po građi, boji kože i kosim očima izgleda kao Gurka, ali ne bi se usudio na glas to reći. Tko zna šta misli o njima.

Za ručak sir-fromaž, malo bolja francuska salata nego jučer i kuhana konzerva, puding i kifla. Ma da je i kuhana noga od stola, ovako gladan ići ću po repete, ako daju. Daju, uzimam samo fromaž i kiflu (a što sam se profinio u Francuskoj, a mogao sam uzeti konzervu).
Opet se smračilo. Kiša hoće - neće. Iz ranca vadim zadnji sendvič od kuće. Za popodne u bliskom Caritasovom centru u obliku piramide je u tijeku duhovna obnova na koju možda i nećemo stići, te ispovijed. Naš velečasni dijeli značke hodočašća, poput velikih ordena, gvozdenih križeva samo onima koji idu na ispovijed. Stižemo pred kraj pokorničkog bogoslužja koje vodi o.Ante Vukoja, vojni kapelan iz Jastrebarske škole. Drag gospodin, lani je blagoslovio i otvorio našu Šlajderijadu u Podvinju. Srdačno se pozdravimo nakon službe, ali žurim da nađem jednog od 30-ak ispovjednika. Svuda redovi. Načekao sam se. Tja, valjda je i to neka pokora. Skrušeno sam se ispovjedio svećeniku kod kojeg je red jenjavao, primio pokoru i odriješenje. Stazom u šumarak na pokoru. Za nekih sat i pol svi su bili gotovi (koji nisu utekli od ispovijedi).
Ponosno sam zakačio svoju značku na odoru. Čim sam ušao u područje naših šatora, pitaju me za značku - vidi se iz aviona. Sad znam i gdje niste bili dečki. Naš Pavo mučio ih je sa značkama do večere, a onda im je ipak podijelio.

Dolaze nam vojnici iz drugih logora. Ključna riječ je change-čejndž. Sve se mijenja. Najprije oznake. Metal za metal. Krpa za krpu. Kape. Opasači veliki i mali. Pribor za jelo. Noževi. Košulje. Ma sve. Ne bih o svim dijelovima garderobe. Baja Joza je tu glavni. Spreman za svaku promjenu. Već je nakupio svašta. Djeca iz vojnih akademija su neumorna. Sve mijenjaju, ali za me su sitnućki. Pitam jel imaju kakvog Musu Kesedžiju pa da s njim mijenjam robu, al mašu glavom da nemaju. Onda ništa.

Za večeru sirovi fromaž, kuhana konzerva i salata od mrkve, jabuka i kifla. Ajde dobro.

Premotavam onu konjsku deku od podmetača da mi dio bude poda mnom a dio na meni dok spavam. Atletska disciplina iskakanja iz toaleta (opet me je polilo), pranje nogu u ledenoj vodi (čuo sam da u ovakvoj i pingvini dršću) i oblačenje za spavanje - sve dugačko. Šteta što nisam ponio duge gaće i gornji dio trenerke. Kapa preko ušiju, oprezno uvlačenje u vreću i laku noć muzičari. Krupne kišne kapi po šatoru uspavljuju me.

Dalibor Zvonarević