Lurd - treće jutro, 15. svibnja 2004.

Dalibor Zvonarević 15.05.2004 PABIRCI  ( 898 )
SLAVONSKI BROD - Zbog glavobolje propuštam jutarnja zbivanja. Tableta kafetina i mir. Na doručak ne smijem, želudac mi još radi. Dva gutljaja iz pljoske i odoh na brijanje. Vrlo brzo je naš dio kampa opustio. Već sam mislio da sam ostao sam, kad me ženski glas upita jesam li pio kavu. Nisam gospođo, ali vrlo rado bih.

Lurd Naša cura iz 2.Riječnog zdruga, kako vidim iz oznaka sa odore. Vrlo lijepo od nje što me pozvala na kavu. Trebala mi je. Uz vruću, dugačku Frankovu Jubilarnu, prisjetismo se slavnih dana Riječne flotile i zajedničkih poznanika. Počeci su joj u našoj nekadašnjoj četi Sava i u brodskoj 108. pa 157.brigadi. U gradiškom ratištu. I u dečkima ranjenim na Poloju pred kraj proljeća 92. Zapovjednici - Bajo iz Bebrine i Joza iz Završja. Zapovedništvo je premješteno pod Osječku komandu u kolovozu 1992. Sjećanja poteku kad pritisneš pravo dugme. Uz kavu i razgovor prošla me glavobolja.

Čeindž na vidiku. Dvije starije francuske kadetkinje s rancima. Staju pred moj šator, samo Joze nema. Ostavio mi je nešto stvari za zamjenu, ali ne bih mu kvario užitak. Cure zgodne. Jedna sitna plavojkica i višlja crnka okata i prsata. Što imate za razmjenu. Otvoriše torbe. U torbama svega. A mene stid.Nemam ništa. Crnki u rancu gornji dio trenerke. Uzmem u ruke, kao nezainteresiran i usput dobro odmjerim curu. Aha, veličina tako-tako. Topla, debela, pamučna majica. To je Prytanee, kaže kadetkinja. Akademija na kojoj je studirao Decartes. Za Decarta sam čuo ali za Prytanee nisam (ne zanima me škola, već roba) ali podgrijavam razgovor i pravim se da me ne zanima. Kad sam počeo gledati druge stvari, još mi priča o Decartesu. Dobro, što bi ti za ovo. Pokazuje na košulju na meni. E curo, nemaš ti para za to (pa ja sam šio oznake na rukave). Opet, mislim si, moglo bi biti udobno spavati u tome. Može. Ali skidam sa vješalice čistu košulju. Danas ni pingvini ne skidaju sa sebe iako je vedro i snježni vrhovi se vide kao da su iza drugog šatora. Druga daje opasač za moju kapu. Moram vidjeti opasač. Kratak. Žao mi je, to je i mojoj kćeri kratko. Opasač je novi, šteta. Kad narasteš curo, onda može.

Vraćaju se i ostali. Među prvima vidim Jozu. Spas. Izdaleka je procijenio situaciju i požurio. Pridružuju se Austrijanci i Mađari. Za mene je to previše a i gladan sam. Kuhari otvaraju šator za ručak. Prvi sam u redu i kopam po džepovima. Tražim crveni Repas du midi. Za ručak mi treba puno, ali ne baš svačeg. Ne bih podnio na tek zaliječen želudac ribu sa cimetom i breskvom. Trebam dobar i mastan gulaš ili tako nešto, a toga ovdje nema. Tu, u sred Gaskonje (dragi moj D Artanjan) kao da su se zavjetovali protiv masnog, slanog i ljutog. Zato ne reskiram. Na tečnom hrvatsko-francuskom objašnjavam da mi treba du fromaž i zero konzervi. Malo je potrajalo da se kuhar sabere od mog francuskog, a iza mene švicarski časnik hoće preko reda. Kuharovi pomoćnici ne daju. Irci iza njega su skužili šta ja radim i zabavljaju se. Francuz mi daje pregršt paketa sira, uzimam dvije kifle i puding i odlazim. Hej, salad? E danas baš ne bih taj fracuski salad, od tog zebu noge, a i vidim ispod majoneze da nema graška.

S malo slanine sa dna ranca i sirom u plemenitoj plijesni, nije moj ručak bio ni loš. Velečasni Pavo traži volontere za popodne.Treba nositi Gospu u procesiji, pomagati oko mise, ministrirati i tako. Ja hoću nadoknaditi propušteno dopodne. Postrojavamo se i čekamo zakašnjele. Jedan se buni - kakva smo mi to vojska kad nas svećenik postrojava. Nebeska Milkane, nebeska. Kako nebeska? Nebeska vojska. Parnasia Militia. A? Dobro de, nisi bio u školi kad se to učilo, nema veze. Stižu ostali. Pokret, lijeva. Idemo do hotela sa našim zapovjedništvom. Stigli su naš ministar obrane i podpredsjednica vlade. Ispred hotela neko vrijeme čekamo. Novinari na sve strane, kamere. Na kraju nas preuzima jedna časnica i vodi dalje u grad do trga otkud treba krenuti procesija. Na trgu opet čekanje i dogovori. Na kraju nam kažu da ne trebamo svi, već samo dvije postave po 4 za nošenje Gospe. Otpadam.

Žurim do hotela Kristine da se pridružim našima jer u 15.30 je pokret procesije s Presvetim Oltarskim Sakramentom i blagoslov bolesnika. Prolaze vojske kroz grad. Neke s glazbom. Legija stranaca sa svojim tihim i laganim korakom. Trčeći Talijani. Gajde i zastava Irskog zrakoplovstva prolazi kraj mene. Salutiram. Dečki u kiltovima diskretno klimaju glavom ali ne skreću pogled. Kroz gužvu stižem na vrijeme za formiranje kolone. S našim orkestrom smo jači. Ničeg se ne bojimo, zemlju svoju volimo. Na trgu Esplanade naša policija pravi red i formira redove za procesiju. Naši dečki. Malo smo se razbili i izmiješali sa civilima. Pravimo prolaz za dolazak invalida. Puno ih je. Na kraju dolaze uzvanici i zastave. Na prstima vidim dolazak naše delegacije i zastave. I švicarsku gardu. Ne mogu toliko stajati na prstima, a vidim ih sve kad se penju stepenicama Bazilike.

Počinje molitva i blagoslov bolesnika i prisutnih. Hrvati na koljenima. Druge ne vidim da kleče a i ne obazirem se puno, nisam zato tu. Po blagoslov sam došao, da ga ponesem kući, svojoj obitelji i prijateljima i želim ga primiti kako doliči. In nominus Patris, et Filii et Spiritus Sancti. Amen.

Prije večere odlazim sa Jozom u Palas de Rosario s druge strane Gave. Sve je jeftinije i dobar je izbor. Roba složena za prvo koljeno, za drugo, za susjede, u staklu za ženu i djecu. Kupio sam desetke medaljica, privjesaka i sličica za svoju djecu, ženu, sestre, mamu, prijatelje, kolege, susjede i sve kojih sam se sjetio i još poneku za svaki slučaj. Sve sa likom Gospe Lurdske. Bočice za svetu vodu u obliku Gospe nisam htio uzimati. Uzimam pregršt bočica poput parfemskih, sa čepom u obliku krune i mali kanister za vodu. Natočit ću u kantu u svetištu a kod kuće pretočiti u bočice. Uzimam i svijeću za večerašnje Slavlje Svjetla.Sa blagajne me s računom šalju u odjeljak darova. Izloženi darovi s istaknutim cijenama. Gratis, ovisno o visini plaćenog računa, pa biraj. E tako skup dar ženi nisam ni kupio pa uzimam pozlaćen broš s privjeskom. Valjda će joj se svidjeti.

Stignem prije večere do spilje ukazanja da natočim vode. Španjolska ili Portugalska Misa u tijeku, nisam siguran. Ostadoh do kraja zbog blagoslova medaljica, nabih kapu na oči i trk u kamp. Radostan sam jer sam se sjetio svih kojih sam želio i svima sam kupio dar. Nije vrijedno, ali od srca je i sa Svetim Blagoslovom.

Poslije večere ulaštim čizme pa u četverored. Na izlasku iz kampa opet presijecamo nečiju vojsku. U gradu se spajamo sa vojskom iz hotela i predvođeni glazbom odlazimo na polazište Procesije, trg Campdeville. Tunju iz Vidovaca,Gracijana i još neke ne vidim. Sigurno već stražare kod Gospe.

Na trgu gužva. Već ima pristigle vojske, a civilima ne daju ući u prostor trga. Kroz gužvu vidim naše ministre kako nam se pridružuju u gomili. Svečanost predvodi domaćin, biskup La Gal (Fernandelov osmijeh). Biskup upali svijeću na baklji i svijećom pripali drugima. Oni siđoše sa uzvišenja i zapale najbližima. Jedni od drugih, svjetlost svijeća sve brže stiže k meni i dalje, izlazeći iz prostora trga u civilno mnoštvo. Silaze naši dečki s Gospom niz dugu kosinu, na kraju strme stepenice. Stišćem zube dok silaze. Gospa visoka, nagnula se na postolju. Sve prolazi mirno i Gospa i naši momci sve nam brže odmiču. Izlazimo s trga za njima. Dvije rijeke ljudi sa svijećama kreću prema svetištu. Širina ulice je širina procesije. Deseci tisuća svijeća obasjavaju lica i gradske ulice. Radost na licima kao kad ljudi izlaze sa Polnoćke na Božić. Pjevamo Sred te pećine i na svaki Ave podižemo svijeću. Kilometri ritma. Pjeva se na svim jezicima. Naši su na okupu i povremeno pjevamo i naše pjesme. Znam da nikad to neću moći tako dobro ispričati kako je lijepo bilo. Pa opet, vidim radosna lica oko sebe. Ave, ave, ave Marija.

Kad smo prelazili Gavu ispred Esplanade, pred nama more svijeća. Iza nas kilometri kolone. Naši dečki sa nosiljkom već su stigli na odredište, a mi smo ostali daleko iza njih.

Iza kratke molitve zamoljeni smo da ugasimo svijeće, ali da ih ne bacamo već da ih ponesemo kući. Žurba prema crkvi Sv.Bernardice gdje je večeras molidbeno bdijenje. Vraćam se u kamp jer sam prilično iscrpljen. Blizu odvojka prema kampu Talijani su zakrčili ulicu. Njihov trčeći orkestar svira popularne šlagere pa su napravili feštu na sred ulice. Skaču, plešu i vesele se. Krenuo je val slikanja. Već sam odlučio krenuti kad me talijanska kadetkinja zamoli za zajedničko slikanje. Imponiralo mi je. Naravno, pristajem. Nakon blica, čeindž. Malo mi je splasnuo ponos, a i nemam joj šta ponuditi za raskošnu ljevanu značku sa kape. Kažem joj da nemam ništa i krećem prema kampu. Usput se sjetim jedne plišane oznake u džepu. Baš bih je mogao curi dati za uspomenu. Za zamjenu nije, njena je puno kvalitetnija. Našao sam je u gužvi baš u trenutku kad je orkestar odlučio otrčati niz ulicu. Kažem joj da je oznaka na dar, ne za zamjenu. Čeindž. No, no. Čeindž per zoldati Kroati. No. San na javi. Krasotica u odori me moljaka a ja se nećkam. Ma hoću. Si.

Požurim uzbrdo prema kampu. Imam dojam da su svi ostali u gradu i da ja jedini idem na spavanje. Neka. Umoran sam.

U kampu nalazim Tunju što je nosio Gospu s društvom. Kaže da mu je najgore bilo kad mu je na strmim stepenicama Marina rekla da Gospa leta. Kako leta. Pa leta, nije učvršćena za nosiljku. Ajoj Majko Božja, nemoj nas osramotiti. Više nije bila ni teška.

Opet su mi se noge zalijepile za čizme. Sav sam ušvican. Toalet taška, čisti veš i trk pod tuš odmah poslije tuširanja nogu. Kratko prikupljanje hrabrosti i Tarzanov urlik čim se voda počela slijevati niz leđa. U hladnijoj vodi se u životu nisam kupao. Sve se na meni skupilo. O da, sve.

Oblačim novu trenerku i osjećaj je sjajan. Topla i mekana. Noć bi mogla biti čak udobna. Majstorski obilazim blato kraj kreveta i uvlačim se u vreću. Ajd živili.

Dalibor Zvonarević
SBOnLine, Kolumna Mir Tebi Gardo