Mali zeleni Martin u oblaku crvenih listova

Željko Klindžić 14.04.2020 FOTOGRAFIJA  ( 1756 )
SLAVONSKI BROD - Ova foto-priča o Smrdljivom Martinu ide ovako: sreo sam Vladimira, "hej, da i tebe vidim, kad si došao? Jeli tvoja obitelj s tobom?". Rekao je "Evo me u prolazu sam za Grčku pa baš tebe tražim Meštre!". "Dobro došao Vladimire!". "Još bolje te našao! Idemo na piće a onda moram do doma obitelji, moj stari me čeka za ručak, a on poštuje samo preciznost u vremenu".

Kao stari prijatelji svratili smo na kavu kod Green Parka. Pa se to pretvorilo u prvo pivo pa u drugo pa u treće i - bio sam gotov.

Meni je dovoljno samo jedno pivo i napijem se. Jer sam oduvijek vozikao auto (1.2 mil km na svojim automobilima i cca 400 tisuća u firmama). A vozikao se baš svuda od Podvinja do Los Angelesa, pa zato ne pijem skoro nikad nešta jače od Coca Cole. Napričali smo se malo i razišli smo se s obvezom da se vidimo kada se za dva tjedna on opet dolazi iz Grčke u Slavonski Brod i vidimo se na večeri u Savusu. I tako se raziđosmo...

U glavi mi nešto zujalo pa onda zvonilo, eh nisam ja za cugu. Lijepo jesensko vrijeme, sunce, ali nema više vrućine, baš doba koje obožavam - JESEN. Smislio sam "terapiju" za hodanje ravno - prošetati ću malo kraj Save i vjeter će izvjetriti, bar dio alkohola (ako ne upadnem). Kao i obično moj fotić je bio samnom, bio mi je malo težak ali koristan - pomagao mi kao visak, pokazivao mi ako se malo puno nakrivim. Sjedio sam tako kraj Save, a lagani vjetrić me hladio i polako sam dolazio k sebi. Onda sam prošetao šetnicom i bilo mi još malo bolje.

Primjetio sam kod Muzeja da ima tamo dosta jesenskog lišća. Boje su živahne i morao sam malo "izrešetati fotićem" tu ljepotu. Sjećam se Duška Svilara, bio je osim glazbenika i odličan fotograf. Ma ukratko umjetnik sa više dimenzija. Dule me je učio "kad već imaš fotoaparat, digitalni, onda fotografiraj baš sve oko sebe i ne vraćaj se dok ima memorije ili baterije. Vidjeti ćeš, osim kadrova koje si namještai ili planirao iskočiti će nekad sam prave slike - treba is samo prepoznati prije počistiš memoriju tvog digitalca".

I tako meni dođe napad "idem fotografirati sve dok bude memorije" a zatim na ručak. I fotkao sam "rafalno" te boje (malo jače istaknute, a valjda od puno piva). I dobro mi je išlo, u memoriji nije bilo više mjesta pa sam otklatio polako doma na ručak.

Poslije dobrog ručka bilo mi je znatno bolje, a i šetnja me malo podržala. Uključio sam svoje ekrane (ma ima ih uvijek dva, tri, navika), skinuo fotke na disk i uz cigaretu počeo studirati fotke. Kao i onično 30% je zašas nestalo, bez veze, "delete". Taman sam se opet sjetio Duleta "vidjeti ćeš da neke fotografije iskoče same, samo moraš gledati..." Tražio sam tu fotografiju, hrpa dobrih ali fali "ono nešto".

I onda spazim fotke crvenog lišća i onda "paf": mali zeleni Martin u oblaku crvenog lišća. Svidjela mi se ta fotografija, mala zelena buba se došla slikati.  To je "Smrdljivi Martin" upao meni u kadar! Not bad, neki kažu - ne diraj Martina, on ti bogatstvo i sreću donosi. Ne ubijaj ga i ne diraj jer kad ga diraš odvartno smrdi. Drugi pak kažu da ga treba odmah ubiti. Danas se došao slikati. A možba je to signal sreće ? :) Baš došao kod mene u kadar. Fotografa koji obično fotografira "rafalno", sve redom, a kad dođe doma uživa u selektiranju i "delete" operacijama tražeći neku bolju fotku koju možda moj fotoaparat sam napravi. I tako je nastala ova fotka dolje . mala zelena buba u crvenom oblaku lišća. Kako vam se sviđa? Ili vam se ne sviđa? Ma de, pokažite vaše lišće i pokoju bubu pa da se međusobno iskritikujemo...

Uostalom "de gustibus non est disputandum" je zadnja linija odbrane promašenih foto-kadrova, krivih boja i vibracije fotoaparata pijanog fotografa kad mu se kadar full zamuti.  Uostalom također važi: sic transit gloria mundi... kritike uvijek ima, i najboljem se omakne, i loš nekad ima sreće često slučajno. Ako nema kritike isto ne valja. Ne reagriraj već uživaj, moj je savjet, naročito nakon nekoliko (ili više) boca piva, idi  spavaj, san je dobar serviser promašenih iluzija... danas sam se ponadao da će alkohol skroz ishlapiti dok dođem doma,

Je, tako je - kad malo puno popijem obično progovorim na latinskom. A onda zaspem....

Ostao mi u uhu Vaso Obranović, profesor latinkog iz stare Gimnazije.