PABIRCI
Fotografije grada Slavonskog Broda i prirode
Matan: Sjećanja
SB@NET 12.12.2005 PABIRCI ( 32457 )
SLAVONSKI BROD - Posmatram hrastovu sumu oko svoje kuce i razmisljam o nekoj drugoj hrastovoj sumi koja se prostire negdje s druge strane zemaljske kugle. Moj zivot je vec na izmaku i ostatak bih rado zamjenio za samo jedan dan u hrastovoj sumi u Migalovcima. Ne znam kako Migalovci izgledaju danas, ali u mom sjecanju slika je velicanstvena.
Rano ujutro, kad kazem rano ujutro onda mislim rano ujutro, Tunja Zutanjski, cuveni Slobodjanski ribar, neka mi oprosti pokojni Tunja ali umalo ne napisah ribokradica, kucne na moj prozor i ja onakav nikakav i mamuran izbauljam van, zaprtim svoj dio opreme i pravac Mrsunja. Tamo negdje oko Stala ciji je vlasnik Ekonomija, zaboravih joj ime, pridruzi nam se Iva. Padaju sale o Ivinoj djevojci Mariji koja doseli prosle zime iz Bosne i okupira siroko Ivino srce te on preseli "na stale" i vidjali smo ga samo kad bi dolazio u seosku prodavnicu da kupi kave i secera i pokoji cigar duvana. Iva nas ucutka sa flasom kao dukat zute sljive i mi nastavismo put malo veselije naravi i toplije krvi.
Konacno, Mrsunja. Pramenovi magle dizu se iz rijecice, a stoljetna hrastova suma na dugoj obali pocinje da se budi. Ptice pocinju svoju jutarnju pjesmu, a ponosni jelen polako zamice u sigurnost sume. Ja se zabavljam tako da trckaram po obali i plasim divlje patke koje panicno lete na drugu obalu a Tunja me opominje: - Ej, mali, ta smiri se bogara ti balavog. Njegov slobodjanski otegnuti naglasak me natjera da se prihvatim svoje "alatke" i zauzmem svoje mjesto. Sa prvim zracima sunca koje probija jutarnju izmaglicu krecemo na posaao. Tunja uzima u ruke dugacku pritku na cijem kraju je pricvrscena razapeta mreza velicine metar sa metar i spusta mrezu u rjeku. Duboko uzdahnuvsi mlatnem svojim stapom po vodi zamisljajuci kako uplasena riba bjezi prema Tunjinoj mrezi koju on svakih desetak sekundi dize iz vode. Sa kosarom u ruci Iva prati njegovo dizanje mreze i polako se pomicuci nizvodno mi pocesmo operaciju zvanu mlacenje Mrsunje. Vec nakon desetak dizanja mreze i predjenih stotinjak metara kosara je bila do pola puna ugojenih sarana i svjetlucavih bjelica. Radili smo brzo i cutke te kad Iva dade znak da je kosara puna spakovasmo opremu, a pritke posakrivasmo u visoku i gustu travu da se nadju pri iducem mlacenju Mrsunje. Tunja istrese ribu na travu jos mokru od rose i brzim pokretima podijeli na dva jednaka dijela a zatim obojica ribara sa svoje gomile odvojise poneki lijep komad za mene i mi cutke krenusmo preko polja prema Slobodnici.
Tamo negdje na pola puta ja bih uvijek zastao, okrenuo se i uzivao u ljepoti koju vise nikada necu vidjeti. Sunce je tek iskocilo iznad Brodskog nebodera od zastrasujucih sedam katova kojega lani napravise na Klasijama, a posljednji pramenovi magle nestajali su na jutarnjem suncu. Polako se okrecem u krug i upijam sliku koju i danas, nakon gotovo cetrdeset godina nosim u svome srcu. Odmah do nebodera vidim nekoliko gradjevina gdje vecina Slobodjana pocinje radni dan a nakon Tvornice vagona pocinje Brodsko brdo. Jednu trecinu horizonta pokrivaju brezuljci puni vikendica i urednih vinograda. Okrenuvsi se prema zapadu ugledam Motajicu koja dominira zapadnom stranom Brodske Slavonije kako je ja nazvah u nedostatku poznavanja geografskih imena. Boze moj, rekose mi da jos uvijek Motajica stoji tamo gdje je i stajala ali da pripada nekom drugom, meni nedokucivom svijetu i jos mi rekose da su Migalovci puni komaraca i ponosnih jelena te da se svi raspituju za malog plavusana koji ih je cesto obilazio.
Moj burni zivot je na izmaku. Nista nije ostalo osim malo sjecanja na Slavonsku ravnicu, najkrvolocnije komarce na svijetu i najljepse hrastove pod kojima sam djetinjstvo proveo. Rado bih zamjenio ostatak emigrantkog zivota za samo jedan dan "mlacenja Mrsunje" i setnje kroz Migalovce.
Matan
Kolumna: Brođani iz svijeta
Rano ujutro, kad kazem rano ujutro onda mislim rano ujutro, Tunja Zutanjski, cuveni Slobodjanski ribar, neka mi oprosti pokojni Tunja ali umalo ne napisah ribokradica, kucne na moj prozor i ja onakav nikakav i mamuran izbauljam van, zaprtim svoj dio opreme i pravac Mrsunja. Tamo negdje oko Stala ciji je vlasnik Ekonomija, zaboravih joj ime, pridruzi nam se Iva. Padaju sale o Ivinoj djevojci Mariji koja doseli prosle zime iz Bosne i okupira siroko Ivino srce te on preseli "na stale" i vidjali smo ga samo kad bi dolazio u seosku prodavnicu da kupi kave i secera i pokoji cigar duvana. Iva nas ucutka sa flasom kao dukat zute sljive i mi nastavismo put malo veselije naravi i toplije krvi.
Konacno, Mrsunja. Pramenovi magle dizu se iz rijecice, a stoljetna hrastova suma na dugoj obali pocinje da se budi. Ptice pocinju svoju jutarnju pjesmu, a ponosni jelen polako zamice u sigurnost sume. Ja se zabavljam tako da trckaram po obali i plasim divlje patke koje panicno lete na drugu obalu a Tunja me opominje: - Ej, mali, ta smiri se bogara ti balavog. Njegov slobodjanski otegnuti naglasak me natjera da se prihvatim svoje "alatke" i zauzmem svoje mjesto. Sa prvim zracima sunca koje probija jutarnju izmaglicu krecemo na posaao. Tunja uzima u ruke dugacku pritku na cijem kraju je pricvrscena razapeta mreza velicine metar sa metar i spusta mrezu u rjeku. Duboko uzdahnuvsi mlatnem svojim stapom po vodi zamisljajuci kako uplasena riba bjezi prema Tunjinoj mrezi koju on svakih desetak sekundi dize iz vode. Sa kosarom u ruci Iva prati njegovo dizanje mreze i polako se pomicuci nizvodno mi pocesmo operaciju zvanu mlacenje Mrsunje. Vec nakon desetak dizanja mreze i predjenih stotinjak metara kosara je bila do pola puna ugojenih sarana i svjetlucavih bjelica. Radili smo brzo i cutke te kad Iva dade znak da je kosara puna spakovasmo opremu, a pritke posakrivasmo u visoku i gustu travu da se nadju pri iducem mlacenju Mrsunje. Tunja istrese ribu na travu jos mokru od rose i brzim pokretima podijeli na dva jednaka dijela a zatim obojica ribara sa svoje gomile odvojise poneki lijep komad za mene i mi cutke krenusmo preko polja prema Slobodnici.
Tamo negdje na pola puta ja bih uvijek zastao, okrenuo se i uzivao u ljepoti koju vise nikada necu vidjeti. Sunce je tek iskocilo iznad Brodskog nebodera od zastrasujucih sedam katova kojega lani napravise na Klasijama, a posljednji pramenovi magle nestajali su na jutarnjem suncu. Polako se okrecem u krug i upijam sliku koju i danas, nakon gotovo cetrdeset godina nosim u svome srcu. Odmah do nebodera vidim nekoliko gradjevina gdje vecina Slobodjana pocinje radni dan a nakon Tvornice vagona pocinje Brodsko brdo. Jednu trecinu horizonta pokrivaju brezuljci puni vikendica i urednih vinograda. Okrenuvsi se prema zapadu ugledam Motajicu koja dominira zapadnom stranom Brodske Slavonije kako je ja nazvah u nedostatku poznavanja geografskih imena. Boze moj, rekose mi da jos uvijek Motajica stoji tamo gdje je i stajala ali da pripada nekom drugom, meni nedokucivom svijetu i jos mi rekose da su Migalovci puni komaraca i ponosnih jelena te da se svi raspituju za malog plavusana koji ih je cesto obilazio.
Moj burni zivot je na izmaku. Nista nije ostalo osim malo sjecanja na Slavonsku ravnicu, najkrvolocnije komarce na svijetu i najljepse hrastove pod kojima sam djetinjstvo proveo. Rado bih zamjenio ostatak emigrantkog zivota za samo jedan dan "mlacenja Mrsunje" i setnje kroz Migalovce.
Matan
Kolumna: Brođani iz svijeta
Proljetno doba Petnja. Slavonski Brod, 2019.
SBONE.EU Slavonski Brod prije svega