Najbolje hrvatske priče: Jeka (izbor Miljenka Jergovića)

Željko Mužević 15.01.2010 PABIRCI  ( 571 )
SLAVONSKI BROD - Danas mi je poštar potpuno neočekivano doneo paket od drage prijateljice iz Zagreba, u kojem je bio divan poklon: „Profilova“ knjiga Najbolje hrvatske priče – 2006. u izboru Miljenka Jergovića.
Za taj izbor i o tom izboru sam, naravno već davno čuo, sa raznih strana, dosta toga. Na moju molbu Roman Simić Bodrožić mi je pre neki dan ljubazno poslao i uvodni Jergovićev tekst za ovu sjajnu knjigu – i, pročitavši ranije predgovor i danas čitavu knjigu za deo jednog popodneva, objavljujem ga, svestan da može da se protumači kao reklama za ovu antologiju sa velikim "A". Dakle, priznajem: – ovo jeste reklama za Najbolje hrvatske priče 2006. u izboru Miljenka Jergovića.

Davno nisam čitao bolje štivo, i možda je ovo jedna od pet mojih najomiljenijih knjiga objavljenih od početka godine. Ma šta pet: tri. Autorska prava za objavljivanje ovog teksta, Balkanski književni glasnik, naravno, nema. Iz nekoliko razloga: prvo, ma šta beogradska ili zagrebačka čaršija mislila, ja zaista nemam nikakvu komunikaciju sa samim Miljenkom Jergovićem. Inače bih ga, svakako, upitao za dozvolu za publikovanje ovog eseja. Nas dvojica se, zapravo, čak ni ne poznajemo lično. Čitao sam njegove knjige, naravno, ali, to je sasvim sedma stvar.

Drugo, on je i sam u tekstu priznao da je u ovaj svoj izbor uvrstio i jednu priču Radeta Jarka ranije objavljenu u Balkanskom književnom glasniku, koja nosi zvaničan copyright i Radeta Jarka, kao autora, i Balkanskog književnog glasnika kao izdavača. Treće, Jergović nas tom prilikom i hvali u ovom predgovoru (vidi zatamnjen pasus dole) – pa sam, sav srećan, iskoristio priliku. Dakle, to je to. Ovaj esej može da vam posluži i kao kontraesej za prikaz najboljeg u hrvatskoj, i uopšte, našoj književnosti koji je u jednom od ranijih brojeva BKG objavila Jagna Pogačnik. Interesantno, Jergović i Pogačnikova se u nekim momentima i slažu – i, obično su tu, po mom skromnom mišljenju, oboje u pravu.

D.G.

...Iako je priča Jeka ispričana na starinski način pa me podsjetila i na partizanska vremena u hrvatskoj i jugoslavenskoj prozi, iznenadio sam se kada sam u bilješci o autoru otkrio da njezin autor Željko Mužević ima pedeset pet godina. Valjda je i to predrasuda, to da gospoda u tim godinama ne objavljuju priče po blogu. Ali gdje bi ih drugdje danas objavljivali? Ako je zbog nečega dobar, blog kao javni i privatni prostor vrijedi jer se pojavio u zlo vrijeme, kada više nije bilo puno drugih mjesta za priču. Mužević, kao i Orešković, ima svoju ratnu prošlost, koja ga bitno određuje, u koju vjeruje i želio bi je ispričati. Priča o babi Jeki samo je jedan fragment, djelić nečega što bi htjelo i trebalo nastati, ali opet sasvim u nevrijeme.

Malo toga je 2006. od nas bilo daleko kao rat. Dalji i od kneza Branimira i od dalekih Karpata, koje smo jednom pregazili, rat iz 1991. neispričana je tema hrvatske književnosti iako se na ratnu kajdu koješta laprdalo. Birajući Muževića, birao sam onoga koji pripovijeda, a ne laprda.

(Miljenko Jergović)

PRIZNANJE 15. siječnja 1992. JEKA

Tiho, skoro bešumno okupljali su se ljudi oko podvinjske mrtvačnice toga prohladnog, petnaestog dana, siječanjskog ranog poslijepodneva 1992. Umrla je baba Jeka, lička pravoslavka koja je ovdje doselila davno, toliko davno da ni sam ne znam kada. Davno prije mog rođenja. Nisam ju vidio godinama, a u sjećanju je ostala visoka, mršava žena koja je živjela u brdu, u vinogradima, sama s trsovima i godišnjim dobima.

Kroz maglu dopiru sjećanja kad sam s djedom i bakom išao u pradjedovski vinograd kojeg više nema i kojeg su nasljednici, nakon raspada zadruga i ostavinskih rasprava, zamijenili za najnoviji Golf. I dok su djed i baka rezali lozu, ja sam se igrao ispod, tada mi se činilo, ogromne kruške pored još veće, dublje i mračnije šikare. Baba Jeka je imala kućicu u susjednom vinogradu i često je znala pomoći družeći se s mojima. Godine su prolazile. Nestalo je vinograda, djeda, a potom i bake.

Baba Jeku nisam više viđao. Rijetko je silazila u selo. Ostala je sama. Nevelika skupina muškarca i žena ogrnutih crnim vunenim maramama stajala je nijemo pored mrtvačnice čekajući župnika i trenutak kada će krenuti za lijesom. Smatrao sam, kao i oni, da Jeku moram ispratiti jer je s njom nestao i dio mog djetinjstva kojeg sam se, u ovom trenutku, s mukom pokušavao prisjetiti. Ostali su samo raspucani dijelovi. Tišinu groblja iznenada je proparao prasak dvaju MIG-a 21 tadašnje JNA koji su se, tu i tamo, s bosanskih aerodroma upućivali u ovaj posavski dio Hrvatske. Gomila se nijemo zgledala jer su zrakoplovi već proletjeli dok je zvuk došao do naših ušiju. Nismo se stigli ni uplašiti.

-Kao da je parada - pomislio sam. Opet je zavladala tišina. Još teža i sumornija. Samo su prigušeni glasovi i pokoji krik vrana s obližnjih oranica i ogoljelih debala remetili gotovo svetački mir. Odjednom se gomila pokrenula, uzvrpoljila. Stigao je svećenik. Ovaj naš, katolički. Baba Jekini su bili negdje u SAO Krajini. Četvorica Komunalčevih službenika, u čizama na kojima su se vidjeli blatnjavi ostaci kopanja rake, zgužvanih crnih flekavih i očito jeftinih odijela, s kapama zabačenim na potiljak, iznijeli su kovčeg na crna kolica ukrašena vjenčićima s lažnom pozlatom, s kotačima nalik onima na biciklu. Dah im je bazdio na rakiju. Svećenik je molio nad kovčegom, a gomila je za njim ponavljala sustižući njegove riječi.

Žurio se jer je još imao nekoliko pokopa. Svakodnevno su s novogradiškog ratišta pristizala tijela poginulih vojnika. Molitvu je odjednom nadglasala pucnjava iz pušaka i rafali. Štektalo je sa svih strana. S okolnih brda oglasili su se i PAM-ovi. Narod se uzvrpoljio uplašeno gledajući. Žene su se stisnule oko kovčega dok su se muškarci zbunjeno okretali tražeći mogući zaklon. Samo je svećenik nastavljao s molitvom, ne obazirući se na pucnjavu. Nakon nekoliko minuta zbunjenosti stigla je vijest da je Hrvatska međunarodno priznata i da to, slaveći, pucaju naše postrojbe.

- Pođimo u miru! - rekao je svećenik i gomila se pokrenula. Zvono s grobljanske kapele je zazvonilo, kotači na kolicima su s vremena na vrijeme zaškripali, a pucnjava je postajala sve žešća. - Samo troše municiju. Trebat će im - promrmljao je djed u žutoj suknenoj jakni, koračajući pored mene uskim, blatnjavim puteljkom što je vijugao između grobova.

Željko Mužević
Bećarski sokak