Nije to nešto, ta engleska provincija

Nije to nešto, ta engleska provincija
Karolina Leaković 12.04.2002 PABIRCI  ( 1411 )
SLAVONSKI BROD - Znam da ste umorni od politike i izbora. Znam da biste najradije da novine niti ne morate čitati (mislim, ne morate), ali kad tomu već nije tako...bar ja neću o politici. Ili bar neću izravno...

Spletom sretnih okolnosti, prije dva sam mjeseca imala prilike desetak dana proboraviti na Otoku. Britanci su, naime, nakon neizvjesnosti zbog epidemije kravljeg ludila, tek u lipnju (s nekih mjesec dana odgode) održali parlamentarne izbore. Nekolicina nas iz, lijepo rečeno tranzicijskih država, imala je priliku, vođena tim izgovorom, malo vrludati unutrašnjošću Engleske, upoznavajući narode and običaje (kako to gordo zvuči).

Zadesili smo se prvo u Londonu, pulsirajućoj metropoli gdje mi se učinilo da ulicama kruži više tamnoputih no čistokrvnih Britanaca. Vrijeme, začudo, bijaše više no obećavajuće - kiše niti na vidiku, ljudi oskudno odjeveni, iako se temperatura kretala uglavnom oko ugodnih 18 (to je za njihovo pojam očito pravo ljeto!?), a atmosfera onakva kakvu volim - luđački tempo, gužva, strka i buka. A opet sve tako engleski distancirano. London se gradi, obnavlja - naši domaćini nisu to tumačili aktivnošću izravno izabranog, relativno novog, svježeg, gradonačelnika, već normalnim umivanjem pročelja nagriženih smogom, ili, pak, popravkom cesta stradalih svakodnevnim traffic jamovima. Osobno, najdojmljiviji dio grada (naravno, nisam uspjela vidjeti sve) je onaj kojim dominira operna kuća Covent Garden. Posve neočekivano, s jedne je njezine strane trgovački centar, u samoj blizini zatvorena tržnica, trg kao stjecište mladih umjetnika, život na otvorenom.

Uske uličice popločane kamenim kockama, hrpa kineskih, japanskih, tajlandskih restorančića, stolovi, mala kazališta, galerije, dućani egzotičnim začinima, ali i dizajnerskom odjećom, drveće, biljke vise s balkonskih pročelja...kao da sam se najednom našla negdje u Italiji ili Francuskoj...Taj prvi susret s Londonom očaravajući je. Grad suprotnosti, grad po svemu drugačiji od ostatka države.

Putovanje privatiziranim britanskim željeznicama u njezinu unutrašnjost pokazat će i lice prave engleske provincije. Željeznicom, kojom su Britanci više nego nezadovoljni, jer privatizacija nije donijela očekivano poboljšanje kvalitete usluga, doputovali smo u Nottingham, središte Nottinghamshire (županija) u pokrajni East Midlands. Srednja Engleska. Ako se ne varam, Nottingham je ono nešto kao grad prijatelj Slavonskog Broda....???? Je li to na snazi ili nije nisam uspjela doznati, iako sam imala prilike upoznati i Nottinghamskog šerifa iliti župana.

Nottingham, naravno, svoju slavu duguje Robinu Hoodu, kojega navodno nikada ondje nije ni bilo. Izmišljeni lik, za razliku od njegove djeve Marianne. Ona je zapravo bila Robinhoodica, povijesna ličnost koja je pljačkala i davala siromašnima. Ali, kako se to već muškarcima, krojačima povijesti sviđa, oduzeli su joj su slavu i pretvorili je u običnu Robin Hoodovu priležnicu. Pokrajina bogata šumama, krajolik krasnih gradića povezanih brzim prometnicama, pitome livade, na svakom koraku kriket i nogometna igrališta.

Nottingham je i sveučilišni grad, ali u nogometu ga je prestigao obližnji Derby. Okolni gradići, pak, krasna su njegovana mjestašca, ali u njima život kao da je stao. Nema tamo djece na igralištima, nema roštiljada u dvorištima, nema cike i vike na ulicama, susjeda koji na balkonima ispijaju kave...sve je to lijepo, uredno i napirlitano, no ne znam čemu služi to što je svaka travka na svome mjestu, a kuće ko jaje jajetu nalik, kad u tome nitko ne uživa. Naravno da klima nije takva da se živi na ulicama i u stražnjim dvorištima, a zbog toga je i atmosfera nekako otužna. Zato su pubovi mjesta kojima život kola, ako se to tako može reći. Za moje pojmove, nije ni to bogzna što, no to je engleska provincija. Kad čovjek to vidi - dođe mu nekako lakše. Doduše provincija je provincija, ali ako je hrvatska - srcu je ipak bliža.

Karolina Leaković
Kolumna: Brođani iz svijeta