Pliva patka preko Save

SB@NET 18.10.2002 PABIRCI  ( 498 )
SLAVONSKI BROD - Ni sam nisam bio svjestan, naravno do današnjeg nedjeljnog jutra, kako spadam u grupu talentiranih, koji sve poslove ostavljaju za zadnji čas. A jutros po maglici i prohladnom vremenu, razmiiljao sam kako je zadnje vrijeme da napišem kolumnu i riješim Blaženku i sebe neugodnog dijaloga, tipa: neće se to više desiti!

Kada sam posrkao kavicu i dohvatio se stroja, zazvoni telefon. Mislim si, u redu je, netko je pozvao krivi broj. No, nije bio krivi. Bio je pravi poziv, a nazvao me prijatelj Marko Biondić , automehaničar kojem bi na operaciji srca, u jednoj od klijetki pronašli značkicu s natpisom Peugeot. Uz standardno pozdravljanje i podsjećanju na vrijeme, Marko me priupita da li sam voljan skoknuti s njim do Orašja kako bi hitno nabavio inoks ražanj.

Obzirom da je Orašje preko Save, a i patka pliva preko Save, za četiri minute sam mu bio na raspolaganju. Suprugama smo rekli kako ćemo se vidjeti za ručak, oko 13 i 14 sati. Onda smo preko Šamca otprašili do Domaljevca i napravili mali odmor u Fortuni - kafiću Drage Rukavine, šefa topova i granata iz ratnog vremena. Fortuna, dan poslije bosanskih izbora izgledala je sretno.

Po procjeni kavopijaca HDZ je pregazio sve na što je naišao. U toj općoj sreći, konobarica s dekolteom iz erotskih časopisa, donijela nam je kave sa šlagom. Nije naplatila. Kao, kuća časti. Na Markanu sam vidio kako smo počinili prvu grešku u koracima. Da smo znali da će biti muktarius, mogli smo popiti bar pivo. Za odmazdu smo stavili Dragu Rukavinu u auto i otišli po inoks ražanj. Od trgovine do trgovine, od sela do sela, i napokon smo završili u predgrađu Tuzle. Nismo našli što smo tražili, ali smo zato izgubili vrijeme. Na povratku, u Lončarima, gdje se latinica grčevito bori s ćirilicom, zaboravili smo na domaće rezance i goveđu juhu, kuhano meso i pohane odreske, na bijeli stolnjak i nedjeljni obiteljski ugođaj. Naručili smo kilu janjetine, pola kile prasetine, dva Jelen piva i tri mineralne vode. Sve smo smazali i dobili račun na 132 kune, ili 33 KM (konvertibilne marke). Zadovoljni pečenjem s ražnja, cijenom i pivom, zaboravili smo na inoks ražanj i uputili se do dekoltea koji otvara horizonte.

Cijelim putem sam razmišljao što pisati u kolumni. Najprije sam mislio kako treba obilježiti Dan policije, i kada sam donio konačnu odluku da ispišem najljepie retke, prisjetim se kako je šef policijskih snaga, gosp. Ivo Nožina, poslao poziv građanima da dođu u policiju. Kategorički je ustvrdio kako su građanima u policiji vrata otvorena. Na samu pomisao da se vrata mogu i zatvoriti, i da s druge strane mora poneko i ostati, naježio sam se i odustao pisati o idili građanina i zaštitara s pendrekom - iz ranijeg vremena, ili odgojne palice po novom sustavu u ovom vremenu. Kada sam skinuo policiju s vrata, padne mi ideja kako bi bilo dobro pisati o kadrovskim promjenama u bolnici. I odmah sam odustao. Jer, to i nije neka vijest ili događaj. Naprotiv, to je gotovo svakodnevna pojava. Na kraju, mislim si, najbolje je pisati o poruci Zdravka Sočkovića kako će destabilizirati gradsku vlast.

Kada sam već napravio konstrukciju priče o vuku i janjićima, odustao sam. Zapravo, postalo je i meni jasno, kao i drugim sugrađanima, kako je nemoguće destabilirati vlast koja je destabilizirana. Isto bi bilo, kada bi netko tresao obranu krušku i svjestan da nema ploda klatio po drvetu – to je već panika. Vrijeme prolazi a tema nema. Istina, nema ni inoks ražnja, ali je to već drugi problem. Onda se prisjetim pretprošle subote i berbe Kepija i Čuje. Mislim si, kako oni zaista nemaju nikakvih problema. Ubiru grožđe, prave vino, ne misle o kolumni i ne traže inoks ražanj. Ispekli su pečenke, sazvali društvo i napravili vinogradarsku feštu za pamćenje. Radost bogatim rodom trajala je do kasnih sati. Mnogi su već oko 18 sati prestali pamtiti. Uzrok se zna, u prvom redu svježi povjetarac i gemišt u rekordnim količinama. Te berbe u prirodnoj koaliciji nitko nije mogao destabilizirati, pogotovo u vremenu dok je na stolu bilo mlake prasetine. Sve da se puši. Ipak, s distance, pribranih misli, uvjeren sam kako je noćna smjena bila brojnija, veselija i odmornija. Ona dnevna, putunjaška, beračka i grbačo-povitljiva, na večer nije ostavljala dojam sreće i optimizma. No, što je tu je. Smjene i postoje da se izmjenjuju u ritmu koji nitko ne može predvidjet.

Moj prijatelj Šuco nije išao u potragu za inoks ražnjom. Nije imao vremena, jer su sada dani intenzivnog uzgoja svinja za skorašnji pokolj. Hrana je obilatija i vitaminski izbalansirana, a sve u cilju boljeg prirasta. Šuco faktički već živi za skorašnje svinjokolje i izradu specijaliteta kojima nitko ne može odoliti. - Znaš stari da će umirovljeni mesar Šika od ove jeseni proširiti ponudu? - upitao me Šuco, onako, kao iz vedra neba pa u rebra. Dobro znam kako je osnovni specijalitet kod Šike - kulin, šunka, švargl, domaća kobasica i pokoja kulinova seka. Čime to Šuco? - nezainteresirano sam ga upitao - prstacima! - vrlo ozbiljno i na trijezno odgovori mi Šuco, zapali cigaretu i otklati u nepoznatom pravcu.

Ostao sam zbunjen i radoznao. Vrlo brzo sam saznao kako je Šika na svom stroju za mljevenje mesa odsjekao prste Darku Prislingeru i povezao mediteranski specijalitet s Šucinim crnim humorom.

piše: Boža Krajnović