PABIRCI
Fotografije grada Slavonskog Broda i prirode
SAN FRANCISCO, SLAVONSKI BROD, RIJEKA I NEPROSPAVANA NOC
SB@NET 28.06.2006 PABIRCI ( 61715 )
SLAVONSKI BROD - Odavno sam htjela napisati članak ili dva za ovu kolumnu, no svaki puta kada bih započela, činilo mi se da nemam baš nešto posebno ili drugačije za napisati nego većina ljudi kojima nedostaje njihov grad, domovina i nostalgične misli.
Ovaj puta pisem u noci 28. 06. 2003. jer ne mogu spavati… Ne mogu spavati, jer me vuku sjećanja na jednu mladost čiji se život ugasio prije dvije noci. Što ova priča ima s Slavonsko-brodskim web stranicama? Ima i to puno, a vezan je za jednu gimnazijsku generaciju koja je diplomirala krajem osamdesetih i potom polako nestala iz grada malo, po malo, kao i mnoge prije i poslije nje. Otišli smo svako svojim stazama i svatko svojim putem. Neki su ostali i danas grade uspješne karijere i uspješne obitelji.
Bojan i ja smo štisli. On je otišao iz Broda puno ranije nego ja. Ja sam otišla za San Francisco sa 30 godina, a on u rat, pa u Rijeku sa 20 i nešto. Jučer, oko njegovog 36. rodjendana i mjesec dana prije moga - Bojan si je odlučio oduzeti zivot. Mnogi od nas razmišljaju o samoubistvu na razlicite nacine, neki to vide kao kukavički čin, neki gledaju na to s religiozne strane, a neki kao sebičan čin. Meni osobno je to sebičan čin. Mnoga pitanja ostanu neodgovorena i puno toga nejasno…
Nakon što mi je brat poslao emailom članak o ovome nesretnom dogadjaju, sjedila sam u nevjerici, no sve se podudaralo - ime: Bojan Milušic; 36 godina, policajac koji je javnosti bio poznat po jednoj od najvecih zaplijena droge u Hrvatskoj, 1997. u Riječkoj luci Brajdica...iza kojeg su ostali neutješna kcerkica iz prvog braka i supruga Lea. Sve se podudaralo, osim da bi on bio osoba koja bi problem riješila na takav drastičan način. Čitam dalje: "S nevjericom su primili vijest o smrti jer poznaju Bojana kao čovjeka beskrajno odanog poslu, kao dobru i veselu osobu koja je besprijekorno odrađivala sve povjerene policijske zadatke - čovjeka koji se nikad ni na što nije požalio"…
- Bez najboljeg i najodanijeg prijatelja, policijskog djelatnika Bojana Milušića ostao je i njegov vjerni pratilac, 11-godišnji njemački ovčar Buri, heroj iz niza zajedničkih akcija otkrivanja i zapljene droge. Milušić se o njemu brinuo punih deset godina.
- Kad Buri uskoro ode u zasluženu mirovinu, ja ću morati preuzeti neke druge policijske poslove, tako je pripovijedao Bojan Milušić prije nepuna tri mjeseca našem novinaru Branku Škoriću u reportaži o policiji i neizmjernoj pomoći službenih pasa u borbi protiv kriminala. I doista, Bojan je odgajao njemačkog ovčara Burija, dijeleći s njim ugodne trenutke, ali i one manje ugodne vezane uz posao u Sektoru krim-službe, gdje je kao policajac radio...
Jučer, nakon tragične vijesti, Bojanove su kolege pohitale su preuzeti brigu o Buriju - umjesto Bojana odnijeli su mu hranu i vodu u boks "…Novi List, 27.06.2003.
Čitam i sve mi više muka u stomaku, a suze mi se cijede niz lice. Sjedim ovdje tisućama kilometara daleko u San Franciscu i nemam s kime niti podijeliti ovu tugu. Nema nikoga ovdje tko ga je poznavao i tko bi znao nešto o njegovom veselom karakteru. O njegovoj osobnosti i osjećajnosti. Dijelili smo godinama školsku klupu od sata do sata. Smijali se istim glupostima. Bježali sa satova i izmišljali kako ih ispričati. Bili nerazdvojni. Putovali u Ohrid (Makedonija) na ekskurziju i spavali jedno drugom na ramenu, drndajući se satima u vlaku do Skoplja, planirali maturalnu zabavu zajedno, hodali po ulicama Broda na kraju kada smo koačno i završili tu turističku u havajskim košuljama i havajskim suknjicama. Poslije toga nas je život odnio drugačijim putevima, no uvijek smo jednom drugom bili u srcu, jer kada smo se našli za petogodišnjicu mature, nismo prestali pričati do 7 ujutro, kada su svi odavno već otišli kući. Uvijek sam mislila - nema veze i ako nismo u kontaktu stalno, već ćemo to nadoknaditi jednom u životu, ima godina, opet ćemo se naći na nekoj godišnjici i prepričati što i gdje smo bili… No bilo je to poslijednje jutro kada sam ga vidjela. Naravno uvijek bih se raspitala što je i gdje je. Oženio se drugi puta… još je u Rijeci…izrezala članak iz novina kada je našao kokain u Rijeci na svom policijskom zadatku…
Ovaj puta ću izrezati poslijednji članak u novinama i više ih neće biti. Zato sam htjela napisati nešto za sebe i za sve one koji su ga poznavali, pa i one koji nisu. Jedna mladost koja je započela na našem keju, našoj Gimnaziji, našem Omladinskom klubu i drugim mjestima gdje se mladi okupljaju, postala naizgled uspješan život odraslog čovjeka…i onda se završila.
"Pokojni Bojan Milušić bio je inače i sudionik Domovinskog rata u kojem se izuzetno iskazao - kažu nam njegove kolege i prijatelji". Novi List, 27.06.2003. Ja tome samo mogu dodati - Bojan je bio čovjek tople duše, inteligentan i drag, što je uvijek i na svakom koraku pokazivao svima koji su bili bliski njemu. Laka mu zemlja! Brode, ako ga donešu kući - pozdravi ga poslijednji puta za mene.
Iz San Francisca,
Senka Maricic - Foster
SBONLINE; Kolumna: Brođani iz svijeta
Ovaj puta pisem u noci 28. 06. 2003. jer ne mogu spavati… Ne mogu spavati, jer me vuku sjećanja na jednu mladost čiji se život ugasio prije dvije noci. Što ova priča ima s Slavonsko-brodskim web stranicama? Ima i to puno, a vezan je za jednu gimnazijsku generaciju koja je diplomirala krajem osamdesetih i potom polako nestala iz grada malo, po malo, kao i mnoge prije i poslije nje. Otišli smo svako svojim stazama i svatko svojim putem. Neki su ostali i danas grade uspješne karijere i uspješne obitelji.
Bojan i ja smo štisli. On je otišao iz Broda puno ranije nego ja. Ja sam otišla za San Francisco sa 30 godina, a on u rat, pa u Rijeku sa 20 i nešto. Jučer, oko njegovog 36. rodjendana i mjesec dana prije moga - Bojan si je odlučio oduzeti zivot. Mnogi od nas razmišljaju o samoubistvu na razlicite nacine, neki to vide kao kukavički čin, neki gledaju na to s religiozne strane, a neki kao sebičan čin. Meni osobno je to sebičan čin. Mnoga pitanja ostanu neodgovorena i puno toga nejasno…
Nakon što mi je brat poslao emailom članak o ovome nesretnom dogadjaju, sjedila sam u nevjerici, no sve se podudaralo - ime: Bojan Milušic; 36 godina, policajac koji je javnosti bio poznat po jednoj od najvecih zaplijena droge u Hrvatskoj, 1997. u Riječkoj luci Brajdica...iza kojeg su ostali neutješna kcerkica iz prvog braka i supruga Lea. Sve se podudaralo, osim da bi on bio osoba koja bi problem riješila na takav drastičan način. Čitam dalje: "S nevjericom su primili vijest o smrti jer poznaju Bojana kao čovjeka beskrajno odanog poslu, kao dobru i veselu osobu koja je besprijekorno odrađivala sve povjerene policijske zadatke - čovjeka koji se nikad ni na što nije požalio"…
- Bez najboljeg i najodanijeg prijatelja, policijskog djelatnika Bojana Milušića ostao je i njegov vjerni pratilac, 11-godišnji njemački ovčar Buri, heroj iz niza zajedničkih akcija otkrivanja i zapljene droge. Milušić se o njemu brinuo punih deset godina.
- Kad Buri uskoro ode u zasluženu mirovinu, ja ću morati preuzeti neke druge policijske poslove, tako je pripovijedao Bojan Milušić prije nepuna tri mjeseca našem novinaru Branku Škoriću u reportaži o policiji i neizmjernoj pomoći službenih pasa u borbi protiv kriminala. I doista, Bojan je odgajao njemačkog ovčara Burija, dijeleći s njim ugodne trenutke, ali i one manje ugodne vezane uz posao u Sektoru krim-službe, gdje je kao policajac radio...
Jučer, nakon tragične vijesti, Bojanove su kolege pohitale su preuzeti brigu o Buriju - umjesto Bojana odnijeli su mu hranu i vodu u boks "…Novi List, 27.06.2003.
Čitam i sve mi više muka u stomaku, a suze mi se cijede niz lice. Sjedim ovdje tisućama kilometara daleko u San Franciscu i nemam s kime niti podijeliti ovu tugu. Nema nikoga ovdje tko ga je poznavao i tko bi znao nešto o njegovom veselom karakteru. O njegovoj osobnosti i osjećajnosti. Dijelili smo godinama školsku klupu od sata do sata. Smijali se istim glupostima. Bježali sa satova i izmišljali kako ih ispričati. Bili nerazdvojni. Putovali u Ohrid (Makedonija) na ekskurziju i spavali jedno drugom na ramenu, drndajući se satima u vlaku do Skoplja, planirali maturalnu zabavu zajedno, hodali po ulicama Broda na kraju kada smo koačno i završili tu turističku u havajskim košuljama i havajskim suknjicama. Poslije toga nas je život odnio drugačijim putevima, no uvijek smo jednom drugom bili u srcu, jer kada smo se našli za petogodišnjicu mature, nismo prestali pričati do 7 ujutro, kada su svi odavno već otišli kući. Uvijek sam mislila - nema veze i ako nismo u kontaktu stalno, već ćemo to nadoknaditi jednom u životu, ima godina, opet ćemo se naći na nekoj godišnjici i prepričati što i gdje smo bili… No bilo je to poslijednje jutro kada sam ga vidjela. Naravno uvijek bih se raspitala što je i gdje je. Oženio se drugi puta… još je u Rijeci…izrezala članak iz novina kada je našao kokain u Rijeci na svom policijskom zadatku…
Ovaj puta ću izrezati poslijednji članak u novinama i više ih neće biti. Zato sam htjela napisati nešto za sebe i za sve one koji su ga poznavali, pa i one koji nisu. Jedna mladost koja je započela na našem keju, našoj Gimnaziji, našem Omladinskom klubu i drugim mjestima gdje se mladi okupljaju, postala naizgled uspješan život odraslog čovjeka…i onda se završila.
"Pokojni Bojan Milušić bio je inače i sudionik Domovinskog rata u kojem se izuzetno iskazao - kažu nam njegove kolege i prijatelji". Novi List, 27.06.2003. Ja tome samo mogu dodati - Bojan je bio čovjek tople duše, inteligentan i drag, što je uvijek i na svakom koraku pokazivao svima koji su bili bliski njemu. Laka mu zemlja! Brode, ako ga donešu kući - pozdravi ga poslijednji puta za mene.
Iz San Francisca,
Senka Maricic - Foster
SBONLINE; Kolumna: Brođani iz svijeta
Proljetno doba Petnja. Slavonski Brod, 2019.
SBONE.EU Slavonski Brod prije svega