PABIRCI
SJEĆANJA I SVJEDOČENJA ČETVERORED
SB@NET 16.08.2026 PABIRCI ( 993356 )
SLAVONSKI BROD - SJEĆANJA I SVJEDOČENJA ČETVERORED, prilog za ČASOPIS HRVATSKI DOMOBRAN i KOMENTAR FILMA "ČETVERORED"
KRIŽNI PUT SJEĆANJA - svjedočenja - DOJMOVI
Završetak rata 1945.zatekao me je u Zagrebu kao pitomca domobranske zastavničke škole u Ilici 242. Imao sam punih 18 godina, a završio sam drugu godinu zastavničke četverogodišnje škole.
Mnogi svjedoci događaja, poslije povlačenja iz Zagreba, zarobljavanja na Blajburškom polju i događa ja na "KRIŽNOM PUTU", detaljno su i argumentirano iznosili svoje doživljene strahote. Pišu se knjige i pojedinačni opisi đogadaja. U svim tim opisima uvijek se ponovo, barem djelomično, nađem i prisjetim prizora koji ni danas nisu zaboravljeni.
Knjigu gospodina Aralice nisam čitao ali sam pomno pratio film gospodina Sedlara. Pridružujem se onima koji tvrde da je film oskudan i da je malo toga prikazao što se stvarno događalo. Odlučno sam protiv onih koji napadaju sadržaj filma kao da se te strahote nisu dogodile. Činjenice su nemilosrdne, izginulo je mnogo mladih Hrvata poslije završetka rata.
U toku rata se ginulo na obje strane, ali samo su učesnici domovinskog rata na strani NDH bili naknadno kažnjeni bez suđenja i dokaza krivice. Sigurno je da je ratni zločin postupati onako sa zarobljenima, ali nitko nije pozvan da barem iznese istine i da se obilježe pravi krivci, a da se ograde oni koji su sticajem okolnosti bili u redovima sa egzekutorima.
Moj polazak u nepoznato i "križni put" bio je na relaciji Zagreb, Krapina, Celje, Dravograd, Bleiburg, Dravograd, Maribor, Zagreb, Križevci, Bjelovar, Slatina, Požega, Pakrac, Bjelovar i Nova Gradiškao. Mi pitomci smo u većini puta bili zajedno.
Kolege su pisale detaljno, a ja bih moje sjećanje iznosio u nekoliko epizoda, koje dopunjavaju svjedočenja i navode u filmu "ČETVERORED".
Sjećanje prvo: Polazak iz Zagreba
Pošli smo iz vojarne u Ilici 242 poslije eksplozije topničke vojarne. Izišli smo postrojeni sa punom opremom i sa pjesmom "Zbogom ostaj sad...... ". Civili su išli u neredu, kako je to u filmu prikazano, ali je vojska išla donekle postrojena.
Sjećanje drugo: Celje
Prigodom prolaska kroz Celje slovenski partizani su između nas izdvajali njemačke vojnike, a nas su uz prijetnju propuštali. Smatram da su bili slabi da napadnu toliku silnu naoružanu vojsku u povlačenju. Šta je poslije bilo, kada su Bobanovi ustaše naišli, nije mi poznato.
Sjećanje treće: Dravograd
Na dravogradskom mostu pristigli su partizani od Maribora i nastala je dvodnevna borba. Kamion sa hranom upućen je, izmedu bitaka, preko mosta s tim da nas čeka na Bleiburškom polju. Poslije borbe mnogo je ubijenih vojnika, a jedinice su se razbile. Tada je nastao nered i po grupama se prebacivalo preko Drave do Bleburškog polja. Posljednji obrok smo pojeli iz svojih zaliha, a tada je nastao metež i predaja.
Sjećanje četvrto: Bleiburg - Preddaja - mučenje - ubojstva
Prvi puta su nas postrojili u ČETVERORED. Od najavljenih partizenskih divizija, vido sam nekolicinu partizana slabo naoružanih i slabo obučenih. Vraćali smo se oko brda ponovo za Dravograd. Tada smo tek susretali jače jedinice, koje su išle za nama prema Bleiburgu. Tu sam prvi puta vidio Ruse i Bugare, koji su otimali satove, prstenje i drugu zlatninu. Pokraj mene je bio onaj nesretnik, što ga gospodin Sedlar prikazuje, kojemu je odrezan prst jer nije mogao skinuti prsten. Bio sam sretan da nisam imao ništa od vrijednih stvari i da mi odatle ne prijeti opasnost.
Svjedok sam epizode prikazane u filmu, kada su strijeljani zarobljenici na Dravi. U toj grupi je bio moj kolega iz škole u Gradiški i Zagrebu Mlićević Franjo. Prije toga mi je rekao da će njega ubiti jer su ga prepoznali partizani iz njegova sela, te me molio da, ako ostanem živ, javim roditeljima gdje je završio. Nikada se nije vratio.
Sjećanje peto: Pogibija u ČETVEROREDU
U napornom trčanju u četveroredu, ispred Maribora, pokraj mene je ubijen domobranski časnik jer nije izdržao napor. Preko njega smo morali preskakati, kao i preko odbačenih stvari.
Sjećanje šesto: Maribor
Na ulasku u mariborsku vojarnu na pitomce je spasio naš opskrbni poručnik Zlatić, koji je znao šta se događa pa nas je uputio među domobrane a ne među časnike, kako smo to mi htjeli. Nakon par dana gladovaja upućeni smo stočnim vagonima za Zagreb.
Sjećanje sedmo: Prečko - bosoleteća
Na ulazu u logor "Prečko" dočekao nas je naš dopukovnik Behajm, koji nas je uputio kako da uzmemo zakuhana brašno a da ne uništimo gladne želuce. Nakon par dana (na dan Blagovijesti) prišao mi je jedan stražar bos i poderan. (Neuredan). "Druže daj mi te cipele" kaže on meni. Ja mu tvrdim da su velike i poderane. (Namjerno sam ih oštetio). Nakon prijetnji i pritiska traži da se "Đoramo". Kažem “kako kada si bos”. On kaže “donijet ću ti opanke”. Dao mi je "časnu partizansku riječ", morao sam mu dati cipele, odnio ih je ali nije se više pojavio. Tako sam postao član “bosoleteće brigade". Bos sam prošao cijelu Podravinu i dio Slavonije.
Sjećanje osmo: pogibija iza Križevaca
Kolona je pješačila od Križevaca prema Bjelovaru. Najavljen je odmor uz obvezu da se odmara desno od ceste, jer je lijevo bio šumarak. Dvojica, meni nepoznatih supatnika, naložili vatru i nastavili kuhati grah. Zamolili su mene da pazim vatru, a oni idu u grmlje da obave nuždu. Nakan par minuta dojuriše dva vojnika na konjima i uđoše za njima u šumicu. Udarci, jauci i rafal iz automata. Vojnici izlaze, smiju se i sjedaju na konje. Nitko se ne usuđuje vidjeti što je s onom dvojicom. Kraj je odmora, kolona u pokretu, a njih nema. Uzimamo njihove stvari i krećemo dalje.
Sjećanje deveto: Đurđevac
U Đurđevcu smo zanoćili. Gladni i umorni spavali smo na livadi (vjerovatno sajmište). Nismo ni čuli ni osjetili kišu, koja nas je potpuno smočila i skoro potopila. Žene Đurđevca donijele su u kotlovima hranu za nas. Uz batinanje jedva smo tu hranu dobili. Tu sam vrlo jako dobio kolcem po cjevanici. Negdje u tom predjelu vidio sam ponovo starijeg časnika, vezanog žicom i strašno izmučenog. Nestao je iz kolone. Rekli su da je bio učitelj u tom kraju.
Sjećanje deseto: Voćin · Kamensko
U Slatini sam pobjegao iz osječke kolone u kolonu koja je krenula prema Požegi. Uz ovu kolonu bilo je samo nekoliko stražara na čelu i začelju. Čuao nas je "STRAH" jer smo prolazili kroz područje gdje nas dočekuju "osvetnici" pa je navodno bolje da nema čuvara. Spavamo u Voćinu. Tu je grobnica mnogih iz kolone. Pokraj mene bude i odvode jadnike u nepovrat. Molim se bogu da me ne pozovu jer to je kraj. Jauci i kuknjava, ali pucnjave vrlo malo. Znači radilo je hladno oružje.
Na proplanku stoji dijete od 10-12 godina i udara toljagom po koloni. Ljudi kao ovce promiču. Naoružani muškarci i žene cerekaju se i bodre "junačinu". U Kamenskom preko veze saznajemo da je hrana otrovana, te ju ne tražimo.
U Požegu dolazimo kasno u noći. Moji seljani su prije ulaska u Požegu pobjegli preko šume. Ja sam išao u Požegu da dobijem otpusnicu, ali je nisam brzo dobio.
Sjećanje jedanaesto: Požega - smrt Karla Njarija
Žitelji Požege vrlo lijepo su se pokazali. Hranu su dobavljali u logor, ali nas je bilo toliko da smo ipak bili gladni. Požeške učenice su se posebno pokazale. Iz Požege krećemo ponovo za Kamensko, Pakrac, Daruvar. Od Požege doslovno nosimo ja i kolega Jozo Leopold našeg kolegu Karla Njarija. Dobio je upalu utrobe. U Pakracu je šapćući rekao ime njegove djevojke. Uspio sam joj poručiti da ga spašava sigurne smrti. Spasila ga je, ali je za 15 dana umro kod tetke u Kreštelcvcu. Roditelji su mu bili protjerani u Madžarsku. (pismo te djevojčice tada Tomec Fanike čuvam i danas).
Sjećanje dvanaesto: Bjelovar - otpust kući
Po povratku u Bjelovar odvojeni smo, na posebnu livadu u velikoj vojarni, djaci sa preko 5 razreda gimnazije i godišta mlađa od 1928., sa viješću da idemo kući. Stariji su odvajani za vojsku. Nakon par dana dobivam zatvorenu kovertu sa imenima nas destak đaka iz Gradiške i idemo bez pratnje vlakom za Gradišu. U Gradiški smo najprije zastrašeni a potom bez dokumenta pušteni. Kod kuće sam došao po mraku, a po pojavi u rodnoj kući, onako poderan, bos i mršav nije me ni majka prepoznala. Bio je to l5.lipnja.
Opći osjećaji i dojmovi
Od onoga trenutka kada je najavljen pokret u meni se neštu prelomilo i kao nekakova amnezija me obuzela. Nije bilo straha, nije bilo brige za život i budućnost.
Nisam se bojao smrti oko sebe. Kondicija koju su nam u školi nabili prije polaska dobro je došla za tako dugo pješačenje. Mladost je savladala sve.
Vodilja mi je bila, da mi je izvući živu glavu i doći u svoje selo. Ograditi malo imanje i nikada više u neke vojne postrojbe ići. Molio sam se Bogu i Sv.Antunu vrlo često u cijelom putu.
Masovna ubojstva nisam vidio, a kada sam poslije čuo, jeza me je uvijek ponovo hvatala.
Mi se živi sjećamo kako nam je bilo, a siguran sam da se sjećaju i egzekutori pa neka im Bog oprosti, a mrtvi nemogu oprostiti.
------
Mijo Klindžić
tada pitomac Domobranske zastavničke
škole u Zagrebu
U Sl.Brodu, 30.ožujka 2000.
KRIŽNI PUT SJEĆANJA - svjedočenja - DOJMOVI
Završetak rata 1945.zatekao me je u Zagrebu kao pitomca domobranske zastavničke škole u Ilici 242. Imao sam punih 18 godina, a završio sam drugu godinu zastavničke četverogodišnje škole.
Mnogi svjedoci događaja, poslije povlačenja iz Zagreba, zarobljavanja na Blajburškom polju i događa ja na "KRIŽNOM PUTU", detaljno su i argumentirano iznosili svoje doživljene strahote. Pišu se knjige i pojedinačni opisi đogadaja. U svim tim opisima uvijek se ponovo, barem djelomično, nađem i prisjetim prizora koji ni danas nisu zaboravljeni.
Knjigu gospodina Aralice nisam čitao ali sam pomno pratio film gospodina Sedlara. Pridružujem se onima koji tvrde da je film oskudan i da je malo toga prikazao što se stvarno događalo. Odlučno sam protiv onih koji napadaju sadržaj filma kao da se te strahote nisu dogodile. Činjenice su nemilosrdne, izginulo je mnogo mladih Hrvata poslije završetka rata.
U toku rata se ginulo na obje strane, ali samo su učesnici domovinskog rata na strani NDH bili naknadno kažnjeni bez suđenja i dokaza krivice. Sigurno je da je ratni zločin postupati onako sa zarobljenima, ali nitko nije pozvan da barem iznese istine i da se obilježe pravi krivci, a da se ograde oni koji su sticajem okolnosti bili u redovima sa egzekutorima.
Moj polazak u nepoznato i "križni put" bio je na relaciji Zagreb, Krapina, Celje, Dravograd, Bleiburg, Dravograd, Maribor, Zagreb, Križevci, Bjelovar, Slatina, Požega, Pakrac, Bjelovar i Nova Gradiškao. Mi pitomci smo u većini puta bili zajedno.
Kolege su pisale detaljno, a ja bih moje sjećanje iznosio u nekoliko epizoda, koje dopunjavaju svjedočenja i navode u filmu "ČETVERORED".
Sjećanje prvo: Polazak iz Zagreba
Pošli smo iz vojarne u Ilici 242 poslije eksplozije topničke vojarne. Izišli smo postrojeni sa punom opremom i sa pjesmom "Zbogom ostaj sad...... ". Civili su išli u neredu, kako je to u filmu prikazano, ali je vojska išla donekle postrojena.
Sjećanje drugo: Celje
Prigodom prolaska kroz Celje slovenski partizani su između nas izdvajali njemačke vojnike, a nas su uz prijetnju propuštali. Smatram da su bili slabi da napadnu toliku silnu naoružanu vojsku u povlačenju. Šta je poslije bilo, kada su Bobanovi ustaše naišli, nije mi poznato.
Sjećanje treće: Dravograd
Na dravogradskom mostu pristigli su partizani od Maribora i nastala je dvodnevna borba. Kamion sa hranom upućen je, izmedu bitaka, preko mosta s tim da nas čeka na Bleiburškom polju. Poslije borbe mnogo je ubijenih vojnika, a jedinice su se razbile. Tada je nastao nered i po grupama se prebacivalo preko Drave do Bleburškog polja. Posljednji obrok smo pojeli iz svojih zaliha, a tada je nastao metež i predaja.
Sjećanje četvrto: Bleiburg - Preddaja - mučenje - ubojstva
Prvi puta su nas postrojili u ČETVERORED. Od najavljenih partizenskih divizija, vido sam nekolicinu partizana slabo naoružanih i slabo obučenih. Vraćali smo se oko brda ponovo za Dravograd. Tada smo tek susretali jače jedinice, koje su išle za nama prema Bleiburgu. Tu sam prvi puta vidio Ruse i Bugare, koji su otimali satove, prstenje i drugu zlatninu. Pokraj mene je bio onaj nesretnik, što ga gospodin Sedlar prikazuje, kojemu je odrezan prst jer nije mogao skinuti prsten. Bio sam sretan da nisam imao ništa od vrijednih stvari i da mi odatle ne prijeti opasnost.
Svjedok sam epizode prikazane u filmu, kada su strijeljani zarobljenici na Dravi. U toj grupi je bio moj kolega iz škole u Gradiški i Zagrebu Mlićević Franjo. Prije toga mi je rekao da će njega ubiti jer su ga prepoznali partizani iz njegova sela, te me molio da, ako ostanem živ, javim roditeljima gdje je završio. Nikada se nije vratio.
Sjećanje peto: Pogibija u ČETVEROREDU
U napornom trčanju u četveroredu, ispred Maribora, pokraj mene je ubijen domobranski časnik jer nije izdržao napor. Preko njega smo morali preskakati, kao i preko odbačenih stvari.
Sjećanje šesto: Maribor
Na ulasku u mariborsku vojarnu na pitomce je spasio naš opskrbni poručnik Zlatić, koji je znao šta se događa pa nas je uputio među domobrane a ne među časnike, kako smo to mi htjeli. Nakon par dana gladovaja upućeni smo stočnim vagonima za Zagreb.
Sjećanje sedmo: Prečko - bosoleteća
Na ulazu u logor "Prečko" dočekao nas je naš dopukovnik Behajm, koji nas je uputio kako da uzmemo zakuhana brašno a da ne uništimo gladne želuce. Nakon par dana (na dan Blagovijesti) prišao mi je jedan stražar bos i poderan. (Neuredan). "Druže daj mi te cipele" kaže on meni. Ja mu tvrdim da su velike i poderane. (Namjerno sam ih oštetio). Nakon prijetnji i pritiska traži da se "Đoramo". Kažem “kako kada si bos”. On kaže “donijet ću ti opanke”. Dao mi je "časnu partizansku riječ", morao sam mu dati cipele, odnio ih je ali nije se više pojavio. Tako sam postao član “bosoleteće brigade". Bos sam prošao cijelu Podravinu i dio Slavonije.
Sjećanje osmo: pogibija iza Križevaca
Kolona je pješačila od Križevaca prema Bjelovaru. Najavljen je odmor uz obvezu da se odmara desno od ceste, jer je lijevo bio šumarak. Dvojica, meni nepoznatih supatnika, naložili vatru i nastavili kuhati grah. Zamolili su mene da pazim vatru, a oni idu u grmlje da obave nuždu. Nakan par minuta dojuriše dva vojnika na konjima i uđoše za njima u šumicu. Udarci, jauci i rafal iz automata. Vojnici izlaze, smiju se i sjedaju na konje. Nitko se ne usuđuje vidjeti što je s onom dvojicom. Kraj je odmora, kolona u pokretu, a njih nema. Uzimamo njihove stvari i krećemo dalje.
Sjećanje deveto: Đurđevac
U Đurđevcu smo zanoćili. Gladni i umorni spavali smo na livadi (vjerovatno sajmište). Nismo ni čuli ni osjetili kišu, koja nas je potpuno smočila i skoro potopila. Žene Đurđevca donijele su u kotlovima hranu za nas. Uz batinanje jedva smo tu hranu dobili. Tu sam vrlo jako dobio kolcem po cjevanici. Negdje u tom predjelu vidio sam ponovo starijeg časnika, vezanog žicom i strašno izmučenog. Nestao je iz kolone. Rekli su da je bio učitelj u tom kraju.
Sjećanje deseto: Voćin · Kamensko
U Slatini sam pobjegao iz osječke kolone u kolonu koja je krenula prema Požegi. Uz ovu kolonu bilo je samo nekoliko stražara na čelu i začelju. Čuao nas je "STRAH" jer smo prolazili kroz područje gdje nas dočekuju "osvetnici" pa je navodno bolje da nema čuvara. Spavamo u Voćinu. Tu je grobnica mnogih iz kolone. Pokraj mene bude i odvode jadnike u nepovrat. Molim se bogu da me ne pozovu jer to je kraj. Jauci i kuknjava, ali pucnjave vrlo malo. Znači radilo je hladno oružje.
Na proplanku stoji dijete od 10-12 godina i udara toljagom po koloni. Ljudi kao ovce promiču. Naoružani muškarci i žene cerekaju se i bodre "junačinu". U Kamenskom preko veze saznajemo da je hrana otrovana, te ju ne tražimo.
U Požegu dolazimo kasno u noći. Moji seljani su prije ulaska u Požegu pobjegli preko šume. Ja sam išao u Požegu da dobijem otpusnicu, ali je nisam brzo dobio.
Sjećanje jedanaesto: Požega - smrt Karla Njarija
Žitelji Požege vrlo lijepo su se pokazali. Hranu su dobavljali u logor, ali nas je bilo toliko da smo ipak bili gladni. Požeške učenice su se posebno pokazale. Iz Požege krećemo ponovo za Kamensko, Pakrac, Daruvar. Od Požege doslovno nosimo ja i kolega Jozo Leopold našeg kolegu Karla Njarija. Dobio je upalu utrobe. U Pakracu je šapćući rekao ime njegove djevojke. Uspio sam joj poručiti da ga spašava sigurne smrti. Spasila ga je, ali je za 15 dana umro kod tetke u Kreštelcvcu. Roditelji su mu bili protjerani u Madžarsku. (pismo te djevojčice tada Tomec Fanike čuvam i danas).
Sjećanje dvanaesto: Bjelovar - otpust kući
Po povratku u Bjelovar odvojeni smo, na posebnu livadu u velikoj vojarni, djaci sa preko 5 razreda gimnazije i godišta mlađa od 1928., sa viješću da idemo kući. Stariji su odvajani za vojsku. Nakon par dana dobivam zatvorenu kovertu sa imenima nas destak đaka iz Gradiške i idemo bez pratnje vlakom za Gradišu. U Gradiški smo najprije zastrašeni a potom bez dokumenta pušteni. Kod kuće sam došao po mraku, a po pojavi u rodnoj kući, onako poderan, bos i mršav nije me ni majka prepoznala. Bio je to l5.lipnja.
Opći osjećaji i dojmovi
Od onoga trenutka kada je najavljen pokret u meni se neštu prelomilo i kao nekakova amnezija me obuzela. Nije bilo straha, nije bilo brige za život i budućnost.
Nisam se bojao smrti oko sebe. Kondicija koju su nam u školi nabili prije polaska dobro je došla za tako dugo pješačenje. Mladost je savladala sve.
Vodilja mi je bila, da mi je izvući živu glavu i doći u svoje selo. Ograditi malo imanje i nikada više u neke vojne postrojbe ići. Molio sam se Bogu i Sv.Antunu vrlo često u cijelom putu.
Masovna ubojstva nisam vidio, a kada sam poslije čuo, jeza me je uvijek ponovo hvatala.
Mi se živi sjećamo kako nam je bilo, a siguran sam da se sjećaju i egzekutori pa neka im Bog oprosti, a mrtvi nemogu oprostiti.
------
Mijo Klindžić
tada pitomac Domobranske zastavničke
škole u Zagrebu
U Sl.Brodu, 30.ožujka 2000.
Proljetno doba jezero Petnja, Slavonski Brod