PABIRCI
Moj Glasnik je stigao
SB@NET 10.01.2024 PABIRCI ( 2787 )
SLAVONSKI BROD - Dani su nekad kao godine. A drugi put traju sekundu tek. Kada se okreneš tek tada vidiš koliko vremena je prošlo. I sve saznaš o sebi. Onaj koji upravlja vremenom ne govori ništa, on je tu samo da zabilježi.
vjetar raznosi pijesak vremena iz moga sunčanog sata.
iz puno satova puno pijeska.
ponekad čudo okrene sat naopako.
i ostane ti još pijeska.
i možeš proći istim putem još jednom.
Ali opet i opet, gospodar vremena ne kaže hoće li ti pijesak isteći odmah ili nakon puno godina,
Vjetar raznosi pijesak vremena iz moga sunčanog sata. Ovaj put na kraju vremena čeka me Glasnik. Koji će reći sve, s puno ljubavi i bez milosti. Glasnik će pokazti svoje lice i reći zašto postojiš. I kojim putem ćeš biti spašen od sebe samog ako vrludaš. Jer previše raskrižja je još pred tobom, a koje je pravo samo Glasnik će ti pokazati, govorio je.
Na kraju puta čovjeka uvijek čeka čovjek.
Koga mora naći, da ga povede tamo gdje ti je mjesto. Koji će svjedoćiti za tebe tko si bio i zašto si postojao. Jer bez toga nema izlaska iz vrtloga vremena.
Jednog dana pojavio se predmnom jedan čudan čovjek. Miran, staložen, u očima koje govore, u riječima koje prepoznaješ.
Rođen tu, na obali Save, odakle ljudi dolaze ovamo i onda dalje. U svijet, otišao je daleko za srećom, boljim životom, dok vjetar života kovitla pijesak.
Rekao je vratio sam se, ovdje želim ostati do kraja.
Rekao je hoću skupa s tobom i ja sam lutao svijetom kao i ti.
Cijeli svijet i sve priče o životu odjednom su nam postale zajedničke.
Govorili smo jedan drugom isto, na isti način iako svatko na svom jeziku.
Čovjek cijeli život traži sebe u sebi. Ako zalutaš nema ti spasa.
Cilj i razlog života nije dužina vremena već naći pravi put u sebi. Tek oni koji prolazeći kroz vjetrove života spoznaju pravi i jedini put stižu jednog dana na livade vjećnog proljeća: Na toplo sunce koje se više nikada ne ugasi.
Mislio sam ovoga prijatelja neću izgubiti. Već sada mi je biti s njim toliko toplo u duši da mi ne treba bolje. Razumjemo se. Poštujemo
svoje mane, dodajemo na poklon svakom svoj dio radosti.
Pomislio sam, on je moj Glasnik koji će me odvesti za ruku i svjedočiti o tome zaslužujem li ući na livade života. Ali onda sam shvatio da neće biti tako. Uvijek i opet je i Glasnik pobjeđivao smrt.
A onda je njegov život stao. Borio se dobar dio života s rakom. Pobjeđivao i opet i opet bilo je isto. Na kraju otišao je nekud i više ga nema. Ni knjige o njemu ne govore više.
Nisam ni primjetio da se sprema vihor, oluja je bila sve jača. Izgledalo mi je kao da se opet vraćam na početak. Sve znam pa i put kuda vodi, treba samo tim putem dalje, mora da su tamo na livade beskrajnog života.
Ponekad, odjednom, su se pojavile aveti i anđeli smrti. Počeli su me neki gušiti tvrdeći da nemam pravo biti na suncu. Da nije istina moj put, da mi treba sve još za života zabraniti.
A onda ću u danima užasa otplatiti njima odštetu, životima moje tužne obitelji. Tek tada mogu ići dalje, ako se oni obraduju i nauživaju radostima u kojima oni samo znaju jer sve baš sve njima pripada.
Izgledalo je ponekad da je i nada odustala od mene. Čak su i doktori pokazali mi strašni puteljak koji vodi u ništa.
Moj pravi Glasnik je samnom i kada ga više nema...
Naučio me je živjeti još dugo...
Pabirci 17. rujna 2018
Željko Klindžić
vjetar raznosi pijesak vremena iz moga sunčanog sata.
iz puno satova puno pijeska.
ponekad čudo okrene sat naopako.
i ostane ti još pijeska.
i možeš proći istim putem još jednom.
Ali opet i opet, gospodar vremena ne kaže hoće li ti pijesak isteći odmah ili nakon puno godina,
Vjetar raznosi pijesak vremena iz moga sunčanog sata. Ovaj put na kraju vremena čeka me Glasnik. Koji će reći sve, s puno ljubavi i bez milosti. Glasnik će pokazti svoje lice i reći zašto postojiš. I kojim putem ćeš biti spašen od sebe samog ako vrludaš. Jer previše raskrižja je još pred tobom, a koje je pravo samo Glasnik će ti pokazati, govorio je.
Na kraju puta čovjeka uvijek čeka čovjek.
Koga mora naći, da ga povede tamo gdje ti je mjesto. Koji će svjedoćiti za tebe tko si bio i zašto si postojao. Jer bez toga nema izlaska iz vrtloga vremena.
Jednog dana pojavio se predmnom jedan čudan čovjek. Miran, staložen, u očima koje govore, u riječima koje prepoznaješ.
Rođen tu, na obali Save, odakle ljudi dolaze ovamo i onda dalje. U svijet, otišao je daleko za srećom, boljim životom, dok vjetar života kovitla pijesak.
Rekao je vratio sam se, ovdje želim ostati do kraja.
Rekao je hoću skupa s tobom i ja sam lutao svijetom kao i ti.
Cijeli svijet i sve priče o životu odjednom su nam postale zajedničke.
Govorili smo jedan drugom isto, na isti način iako svatko na svom jeziku.
Čovjek cijeli život traži sebe u sebi. Ako zalutaš nema ti spasa.
Cilj i razlog života nije dužina vremena već naći pravi put u sebi. Tek oni koji prolazeći kroz vjetrove života spoznaju pravi i jedini put stižu jednog dana na livade vjećnog proljeća: Na toplo sunce koje se više nikada ne ugasi.
Mislio sam ovoga prijatelja neću izgubiti. Već sada mi je biti s njim toliko toplo u duši da mi ne treba bolje. Razumjemo se. Poštujemo
svoje mane, dodajemo na poklon svakom svoj dio radosti.
Pomislio sam, on je moj Glasnik koji će me odvesti za ruku i svjedočiti o tome zaslužujem li ući na livade života. Ali onda sam shvatio da neće biti tako. Uvijek i opet je i Glasnik pobjeđivao smrt.
A onda je njegov život stao. Borio se dobar dio života s rakom. Pobjeđivao i opet i opet bilo je isto. Na kraju otišao je nekud i više ga nema. Ni knjige o njemu ne govore više.
Nisam ni primjetio da se sprema vihor, oluja je bila sve jača. Izgledalo mi je kao da se opet vraćam na početak. Sve znam pa i put kuda vodi, treba samo tim putem dalje, mora da su tamo na livade beskrajnog života.
Ponekad, odjednom, su se pojavile aveti i anđeli smrti. Počeli su me neki gušiti tvrdeći da nemam pravo biti na suncu. Da nije istina moj put, da mi treba sve još za života zabraniti.
A onda ću u danima užasa otplatiti njima odštetu, životima moje tužne obitelji. Tek tada mogu ići dalje, ako se oni obraduju i nauživaju radostima u kojima oni samo znaju jer sve baš sve njima pripada.
Izgledalo je ponekad da je i nada odustala od mene. Čak su i doktori pokazali mi strašni puteljak koji vodi u ništa.
Moj pravi Glasnik je samnom i kada ga više nema...
Naučio me je živjeti još dugo...
Pabirci 17. rujna 2018
Željko Klindžić
Proljetno doba Petnja. Slavonski Brod, 2019.