PABIRCI
Tri ratna druga i Lijepa Makedonka
SB@NET 09.09.2025 PABIRCI ( 11436 )
SLAVONSKI BROD - U lipnju 1991. moram sam iz Beograda do Skoplja. Bio je mjesečni sastanak firme Cherry Foretagen
, a ja sam inače kontrolor kockarnica sjevernog dijela Hrvatske. Trebao sam brzo otići u Makedoniju. Sa mojim autom Karlo, koji ima crnu diplomatsku tablicu, svi se sklanjaju jer ja vozim brzo. Nosim torbu s jako puno novaca za kockarnicu u Skoplju. Došao sam kasno popodne, malo pričanja s Cherry ekipom u Skoplju i slijedi mi večera i spavanje. Pa ću nazad u Slavoniju, u Hrvatsku.
Nešto mi nije dalo mira, prije spavanja ne mogu zaspati, sjećam se lijepe mlade Makedonke. 28 godina, on je jako dobar krupje, radi samo noću, na samoj granici s Grčkom. Idem nazvati tu lijepu Makedonku da čujem kako radi kockarnica. Ma i da nju vidim opet. Naša veza je bila tajna za koju nitko nije znao osim nas dvoje..
U kockarnicu u Skoplju pitam a oni kažu evo pozvali smo ju ali Makedonka ne radi danas po noći. Ne znamo gdje je. Hm, možda se nešto dogodilo? Ne radi po noći. Možda su je Cherry otpustio? Idem ujutro na jug.
Budim se rano, putujem u osam ka jugu i Grčkoj da vidim što ima tamo. Zovem ju sa auto puta koji ima telefon. Uvijel govorimo Ti da se sakrijemo od ostalih. "Dobro jutro Makedonka, ja dolazim k vama". Ona kaže "Dobro jutro gospodine Željko. Dolazite, drago mi je! Idemo konačno u Grčku? Obećali ste, ja ću vas voditi, nikada niste bili u Grčkoj. Sa ekipom ili bez njih". "Možđa samo na kavicu ali ne i u Grčku. Imam puno posla". "Molim vas Željko, trebam vas". "Sad je oko 8 sati, vozim prema vama Makedonko, do 14 sati stižem na kavu s vama, OK?". Rekla je radosno "Da. Idem se odmah obući u najljepše što imam. Spremna i za put. Obećali ste mi". Vozim dalje kao i obično.
Oko 11 sati na mom Karlu uz jaki tresak pukne glavno auto staklo. To mi se nikada (ni kasnije) nije dogodilo. Razgledam. Nisu ptice, nema odakle doletjeti kamen, sve glatko i ravno na širokom putu, nema ni jednog automobila osim mene na cesti. Jako čudno. Ma nije strašno, kada se vratim u Slavonski Brod moj serviser će zamjeniti staklo s novim. Ništa posebno, vozim dalje.
Stižem na vrijeme do granice s Grčkom, 15 minuta do 14 sati. Pijem kavu i čitam novine. I čekam. Ali nje nema, a već je oko 14:30. Konobar mi dodaje i treću kavu i vodu i pita "Vi to nekoga čekate?". "Ma da. Znate li Makedonku, gdje ona sad stanuje? To negdje blizu?".
Konobar je sjeo kraj mene i kaže: "I vas znamo, jer je kasino nekoliko metara nedaleko od nas.. Često ste i vi i Makedonka bili na kavi kod nas". Malo je zastao pa rekao: "Bila je jako bolesna. Problemi sa srcem. Izašla je iz bolnice prije 2 tjedna i na bolovanju je. Doktor je bio tu kod nas maloprije na kavi". I opet je zastao. "Doktor je rekao je da je umrla danas prije tri sata. Njeno srce nije izdržalo". Pomislih - pa bio je to čudan znak od priije 3 sata....
Strašno mi je bilo. Da, voljela ja mene. Da, i ja nju. Blizu je bila cvjećarnica, ostavio sam crvenu na ružu na našem mjestu gdje smo se sretali i dodatno platio 100 dolara konobaru. Otimao se, ne treba, ne treba. Rekoh "Ostavite ovu ružu do kraja dana i nikoga drugo neću da to vidim Da nitko ni slučajno ne dotakne tu njenu ružu ove noći".
Slagao sam Beogradu da popravljam auto. Da znaju gdje sam. Ostao par dana čekajući ono što se mora dočekati. Svi iz lokalne Cherry su bili tu s cvijećem, i ja. Kasnije, kad su svi otiši, kupio sam opet crvenu ružu i ostavaio ju na njen grob. Naša tajna je ostala svima tajna...
Onda sam upalio moga Karla i krenuo smo nazad na sjever ka Skoplju. Polako, sasvim lagano. U glavi mi sve ostalo mutno. Činilo mi se da me Ona zove. Cijelo vrijeme do Skoplja u meni kao da čujem da Ona pjeva meni pjesmame Makedonki, koje su oduvijek bile najbolje pjevačice koje sam ja ikada čuo...
Bio je to moj zadnji put u Beograd a malo kasnije Cherry Foretagen se preselio u Zagreb. Dolazio je rat...
Sjećao sam se knjige Tri ratna druga, Erich Maria Remarque, iz prvog svjetskog rata. Robert, Gotfrid i Oto koju sam volio često ponovo i ponovo čitati. Robert, Gotfrid, Oto, bijeli auto i cura. Bijeli auto koji se zove kao i moj Karlo, u ratu umro jedan od tri, a na kraju bolesna cura je umrla. M i Moja cura...
I kod nas u Slavonski Brod 1991. stigao je rat punom snagom. Postao sam u rujnu 1991. ratnik u Slavonskom Brodu, a moj Karlo mi pomagao i spašavo me ne jednom. Preživio sam taj gadan rat, imao sam i oružje ali nisam pucao na nikoga, nitko nije pucao na mene ili me ranio.
Onaj što je gore iznad zvijezda, koga zovu Bog, nije me ubio. Zašto nije, zašto....
Autor Željko Klindžić
Nešto mi nije dalo mira, prije spavanja ne mogu zaspati, sjećam se lijepe mlade Makedonke. 28 godina, on je jako dobar krupje, radi samo noću, na samoj granici s Grčkom. Idem nazvati tu lijepu Makedonku da čujem kako radi kockarnica. Ma i da nju vidim opet. Naša veza je bila tajna za koju nitko nije znao osim nas dvoje..
U kockarnicu u Skoplju pitam a oni kažu evo pozvali smo ju ali Makedonka ne radi danas po noći. Ne znamo gdje je. Hm, možda se nešto dogodilo? Ne radi po noći. Možda su je Cherry otpustio? Idem ujutro na jug.
Budim se rano, putujem u osam ka jugu i Grčkoj da vidim što ima tamo. Zovem ju sa auto puta koji ima telefon. Uvijel govorimo Ti da se sakrijemo od ostalih. "Dobro jutro Makedonka, ja dolazim k vama". Ona kaže "Dobro jutro gospodine Željko. Dolazite, drago mi je! Idemo konačno u Grčku? Obećali ste, ja ću vas voditi, nikada niste bili u Grčkoj. Sa ekipom ili bez njih". "Možđa samo na kavicu ali ne i u Grčku. Imam puno posla". "Molim vas Željko, trebam vas". "Sad je oko 8 sati, vozim prema vama Makedonko, do 14 sati stižem na kavu s vama, OK?". Rekla je radosno "Da. Idem se odmah obući u najljepše što imam. Spremna i za put. Obećali ste mi". Vozim dalje kao i obično.
Oko 11 sati na mom Karlu uz jaki tresak pukne glavno auto staklo. To mi se nikada (ni kasnije) nije dogodilo. Razgledam. Nisu ptice, nema odakle doletjeti kamen, sve glatko i ravno na širokom putu, nema ni jednog automobila osim mene na cesti. Jako čudno. Ma nije strašno, kada se vratim u Slavonski Brod moj serviser će zamjeniti staklo s novim. Ništa posebno, vozim dalje.
Stižem na vrijeme do granice s Grčkom, 15 minuta do 14 sati. Pijem kavu i čitam novine. I čekam. Ali nje nema, a već je oko 14:30. Konobar mi dodaje i treću kavu i vodu i pita "Vi to nekoga čekate?". "Ma da. Znate li Makedonku, gdje ona sad stanuje? To negdje blizu?".
Konobar je sjeo kraj mene i kaže: "I vas znamo, jer je kasino nekoliko metara nedaleko od nas.. Često ste i vi i Makedonka bili na kavi kod nas". Malo je zastao pa rekao: "Bila je jako bolesna. Problemi sa srcem. Izašla je iz bolnice prije 2 tjedna i na bolovanju je. Doktor je bio tu kod nas maloprije na kavi". I opet je zastao. "Doktor je rekao je da je umrla danas prije tri sata. Njeno srce nije izdržalo". Pomislih - pa bio je to čudan znak od priije 3 sata....
Strašno mi je bilo. Da, voljela ja mene. Da, i ja nju. Blizu je bila cvjećarnica, ostavio sam crvenu na ružu na našem mjestu gdje smo se sretali i dodatno platio 100 dolara konobaru. Otimao se, ne treba, ne treba. Rekoh "Ostavite ovu ružu do kraja dana i nikoga drugo neću da to vidim Da nitko ni slučajno ne dotakne tu njenu ružu ove noći".
Slagao sam Beogradu da popravljam auto. Da znaju gdje sam. Ostao par dana čekajući ono što se mora dočekati. Svi iz lokalne Cherry su bili tu s cvijećem, i ja. Kasnije, kad su svi otiši, kupio sam opet crvenu ružu i ostavaio ju na njen grob. Naša tajna je ostala svima tajna...
Onda sam upalio moga Karla i krenuo smo nazad na sjever ka Skoplju. Polako, sasvim lagano. U glavi mi sve ostalo mutno. Činilo mi se da me Ona zove. Cijelo vrijeme do Skoplja u meni kao da čujem da Ona pjeva meni pjesmame Makedonki, koje su oduvijek bile najbolje pjevačice koje sam ja ikada čuo...
Bio je to moj zadnji put u Beograd a malo kasnije Cherry Foretagen se preselio u Zagreb. Dolazio je rat...
Sjećao sam se knjige Tri ratna druga, Erich Maria Remarque, iz prvog svjetskog rata. Robert, Gotfrid i Oto koju sam volio često ponovo i ponovo čitati. Robert, Gotfrid, Oto, bijeli auto i cura. Bijeli auto koji se zove kao i moj Karlo, u ratu umro jedan od tri, a na kraju bolesna cura je umrla. M i Moja cura...
I kod nas u Slavonski Brod 1991. stigao je rat punom snagom. Postao sam u rujnu 1991. ratnik u Slavonskom Brodu, a moj Karlo mi pomagao i spašavo me ne jednom. Preživio sam taj gadan rat, imao sam i oružje ali nisam pucao na nikoga, nitko nije pucao na mene ili me ranio.
Onaj što je gore iznad zvijezda, koga zovu Bog, nije me ubio. Zašto nije, zašto....
Autor Željko Klindžić
---
Iz knjige "Slavonski Amarcord"
Priča "Tri ratna druga i Lijepa Makedonka" (demo hrvatska verzija)
To je zadnja priča iz knjige "Slavonski Amarcord"
PS: 2009. Sve rijeđe sanjam Makedonku. Ponekad i tek nakon nekoliko godina, jer još uvijek je u mom srcu. Sunce me probudi, a ja uzmem traku s pjesmama Makedonki i slušam. Sve dalje je daleki put u ništa...
Proljetno doba Petnja. Slavonski Brod, 2019.